Između Dvije Majke: Suđe, Suze i Šapat Ispod Stola
“Ne dolazi u obzir! Rekla sam ti već sto puta, Ivana! U mojoj kući perilica suđa neće biti!” Majčin glas odjekuje kroz stan, dok ja stojim nasred kuhinje, držeći mobitel u ruci. Ruke mi drhte, a srce mi lupa kao da ću pasti u nesvijest. S druge strane linije čujem svekrvu, Nadu, kako veselo govori: “Ma Ivana, samo reci kad da dovezem perilicu! To je moj poklon vama za godišnjicu!”
Zatvaram oči i pokušavam smiriti dah. “Mama, nije to ništa strašno. Danas svi imaju perilicu suđa. Olakšat će nam život, pogotovo kad dođe zima i ruke popucaju od hladne vode…”
“Ne zanima me! Ja sam cijeli život prala suđe na ruke i nikad mi ništa nije falilo! Ako ti je teško, ja ću prati! Ali dok sam ja živa, u ovoj kuhinji neće biti te tvoje moderne gluposti!”
Osjećam kako mi se suze skupljaju u očima. Nije mi teško prati suđe, ali nije ni lako gledati kako se dvije žene koje volim pretvaraju u neprijatelje zbog nečega tako banalnog. Svekrva Nada je uvijek bila otvorena za novine, dok je moja mama, Marija, ostala čvrsto ukopana u prošlosti. Odrasla sam u Sarajevu, ali nakon rata smo se preselili u Zagreb. Mama nikad nije prihvatila taj novi život do kraja; uvijek je govorila da su “naše vrijednosti” ono što nas drži na okupu.
Muž, Dario, sjedi za stolom i gleda me s mješavinom zabrinutosti i umora. “Ivana, pusti to. Ako tvoja mama ne želi perilicu, nemoj forsirati. Znaš kakva je…”
“Ali Dario, tvoja mama se već ponudila da nam kupi! Ne mogu joj reći da nećemo uzeti poklon samo zato što moja mama ima neki inat prema tehnologiji!”
On slegne ramenima. “Znaš da se ne želim miješati između tvoje mame i moje. To je tvoj teren.”
Te noći ležim budna do kasno. Sjećam se dana kad smo se doselili u ovaj mali stan na Trešnjevci. Mama je bila presretna što smo opet svi zajedno pod istim krovom – ona, ja i Dario. Svekrva Nada živi u Osijeku, ali često dolazi i uvijek donosi nešto novo: blender, mikrovalnu, pa sad i perilicu suđa.
Sljedećeg jutra mama me čeka u kuhinji s ozbiljnim izrazom lica. “Ivana, moraš reći Nadi da ne dolazi s tom perilicom. Ako treba, ja ću joj reći sama!”
“Mama, molim te… Ne želim svađu. Nada samo želi pomoći.”
“Pomoći? A što sam ja onda? Što sam ja radila svih ovih godina? Zar sam ja manje vrijedna jer perem suđe na ruke?”
Osjećam kako mi se grlo steže. “Nisi, mama… Ali vremena se mijenjaju. I meni bi dobro došlo malo pomoći. Znaš da radim cijeli dan…”
Ona odmahne rukom i izađe iz kuhinje. Ostajem sama s mislima koje me guše.
Nekoliko dana kasnije Nada dolazi iz Osijeka s velikom kutijom u autu. Dario joj pomaže unijeti perilicu do ulaza. Mama stoji na vratima, prekriženih ruku.
“Dobar dan, Marija! Evo nas s poklonom!” Nada se smiješi široko.
Mama joj uzvraća ledeni pogled. “Nado, rekla sam Ivani da ne želim tu stvar u svojoj kuhinji. Hvala na trudu, ali ovdje nema mjesta za to.”
Nada zastane, zbunjena. “Ali Marija, danas svi imaju perilicu… Olakšat će ti život!”
“Moj život nije tvoj problem! Ja sam ovdje domaćica i ja odlučujem što će biti u mojoj kući!”
Dario pokušava smiriti situaciju: “Ajmo sjesti svi za stol i popričati kao ljudi…”
Ali mama već odlazi u svoju sobu i zalupi vratima.
Nada me pogleda s tugom u očima. “Ivana, nisam htjela napraviti problem… Samo sam htjela pomoći vama dvoje. Znam koliko radiš i koliko ti je teško…”
Sjedimo za stolom u tišini. Dario šuti, Nada šuti, a meni suze klize niz lice.
Te večeri sjedim s mamom u njenoj sobi. Ona šuti i gleda kroz prozor.
“Mama… Zašto ti to toliko smeta? Nije stvar u perilici, zar ne?”
Ona uzdahne duboko. “Ivana… Kad sam ja bila mlada, sve smo radile ručno. Nismo imale ništa osim svojih ruku i srca. Bojim se da ćete vi zaboraviti što znači truditi se za obitelj. Bojim se da će vas te mašine otuđiti jedne od drugih… Kao što su mene otuđile od svega što sam znala prije rata.”
Prvi put shvaćam da nije riječ o perilici nego o strahu od gubitka svega što joj je poznato.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s obje strane, ali svaka ostaje pri svome. Dario mi predlaže da perilicu stavimo kod njegove mame u Osijeku dok se situacija ne smiri.
Ali meni je dosta kompromisa koji uvijek idu na štetu mojih želja.
Jedne večeri skupim hrabrost i sjednem za stol s obje majke.
“Znam da vam je stalo do mene na različite načine,” počinjem tiho. “Ali ovo je moj dom isto koliko i vaš. Želim imati pravo odlučivati o stvarima koje mi olakšavaju život. Ne želim birati između vas dvije – želim da obje budete dio mog života bez stalnih svađa oko sitnica.” Pogledam ih obje kroz suze.
Nada uzdahne i pogleda Mariju: “Marija, nisam htjela ništa loše… Samo sam htjela pomoći Ivani.”
Mama šuti dugo, a onda tiho kaže: “Možda sam stvarno pretjerala… Ali teško mi je pustiti stvari koje su me držale na okupu kad sam imala samo vas.”
Te večeri prvi put sjedimo zajedno bez napetosti. Perilica još uvijek stoji neotpakirana u hodniku – ali osjećam da smo napravile prvi korak prema razumijevanju.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo toliko suza zbog jedne perilice? Ili možda svaka obitelj mora proći kroz svoje male ratove da bi naučila slušati jedni druge?