Trideset godina snaje: Istina koju sam saznala tek nakon smrti svekrve
“Ne moraš ti, Jasmina, ja ću to sama,” rekla je svekrva, dok sam joj pružala tanjir s toplom supom. Njen pogled bio je hladan, kao i uvijek. Trideset godina sam slušala tu rečenicu, uvijek izgovorenu istim tonom – neodređeno, ali dovoljno jasno da znam gdje mi je mjesto. U toj kući u predgrađu Sarajeva, među zidovima koji su pamtili rat, izbjeglištvo i povratak, ja sam bila gost. Nikada domaća.
Sjećam se prvog dana kad me muž, Emir, doveo kući. Njegova majka, Fikreta, stajala je na vratima s pregačom i pogledom koji je mjerio svaku moju kretnju. “Dobrodošla, Jasmina,” rekla je, ali osmijeh joj nije stigao do očiju. Tada sam mislila da je to samo početak, da će vrijeme učiniti svoje. Ali godine su prolazile, a ja sam ostajala snaja.
“Mama, Jasmina je napravila baklavu za Bajram,” rekao bi Emir s ponosom. Fikreta bi klimnula glavom, uzela komad i šutjela. Nikad nije rekla da je ukusno. Nikad nije tražila recept. A ja sam svake godine pokušavala bolje – više oraha, manje šećera, tanje kore – sve uzalud.
Kad su djeca došla na svijet, nadala sam se da će me tada prihvatiti. “Na koga li su povukli ove oči?” pitala bi dok bi ljuljala unuka. “Na Emira, sigurno.” Nikad na mene. Nikad nisam bila dio te krvne linije koja se prenosila s koljena na koljeno.
Godine su prolazile u tišini. Nedjeljni ručkovi bili su ritual: Fikreta na čelu stola, Emir s jedne strane, ja s druge, djeca između nas. Pričalo se o politici, o komšijama, o vremenu – nikad o osjećajima. Kad bih pokušala nešto reći o sebi ili svom poslu u školi, Fikreta bi promijenila temu. “Jesi li vidjela šta je Safija uradila u bašti?”
Jedne zime Emir je ostao bez posla. Bilo nam je teško, ali nismo tražili pomoć. Fikreta je dolazila svaki dan s vrećicom hrane i riječima: “Za djecu.” Nikad za mene. Nikad nije pitala kako sam ja.
Prošle godine Fikreta se razboljela. Rak pluća. Odbijala je bolnicu, htjela je umrijeti kod kuće. Ja sam joj mijenjala posteljinu, kuhala čajeve, masirala noge kad bi je boljele. “Ne moraš ti to,” govorila bi uporno. Ali nisam mogla otići – nisam znala drugačije.
Jedne noći ostale smo same. Sjedila sam pored njenog kreveta i držala joj ruku. Disanje joj je bilo teško, oči zatvorene. Pomislila sam da spava pa sam tiho rekla: “Fikreta, znam da me nikad nisi voljela kao svoju kćerku. Ali ja sam te voljela kao majku.”
Nije odgovorila.
Nekoliko dana kasnije umrla je. Kuća je bila puna ljudi – komšije, rodbina iz Zenice i Tuzle, svi su dolazili da izraze saučešće. Ja sam stajala u kuhinji i kuhala kafu za goste, kao što to snaje rade.
Nakon dženaze Emir i ja smo čistili njenu sobu. U ladici njenog ormara pronašla sam stari dnevnik. Nisam htjela čitati – osjećala sam se kao uljez – ali Emir me nagovorio.
“Možda ćeš napokon razumjeti moju majku,” rekao je tiho.
Listala sam stranice ispisane sitnim rukopisom. Prvi zapisi bili su iz rata: strahovi, gubici, glad. Onda su došli dani kad sam ja ušla u njen život.
“Emir dovodi djevojku iz Mostara. Lijepa je i tiha. Bojim se da će mi ga uzeti zauvijek.”
“Jasmina kuha dobro, ali ne kao moja majka. Pokušava se uklopiti. Ne znam kako da joj kažem da mi nedostaje moj stari život.”
“Djeca rastu brzo. Jasmina ih voli iskreno. Možda bih trebala biti blaža prema njoj.”
Na kraju dnevnika, nekoliko dana prije smrti:
“Jasmina mi mijenja posteljinu i pravi čaj od nane kao što ga je moja majka pravila meni kad sam bila bolesna. Nikada joj nisam rekla hvala. Bojim se da ću otići a da ona nikada neće znati koliko mi znači njena tišina i strpljenje.”
Ruke su mi drhtale dok sam zatvarala dnevnik. Suze su mi klizile niz lice – ne zbog njezinih riječi, nego zbog svih godina koje smo provele zajedno a nikada nismo bile bliske.
Te noći nisam mogla spavati. Emir me zagrlio i šapnuo: “Možda nije znala drugačije.”
Ali ja sam znala: ljubav koja se ne izgovori ostaje nevidljiva onome kome je najpotrebnija.
Danas sjedim za istim stolom gdje je Fikreta sjedila godinama i gledam svoju snahu Lejlu kako pokušava pronaći svoje mjesto u našoj porodici. Ponekad uhvatim sebe kako ponavljam iste rečenice koje sam mrzila: “Ne moraš ti to…”
Zaustavim se i nasmiješim joj se iskreno.
Jer znam koliko boli kada ljubav ostane jednostrano pružena.
Pitam vas: Je li moguće voljeti nekoga ko te nikada nije prihvatio? I koliko riječi ostane neizgovoreno među nama dok čekamo da nas neko napokon vidi?