Pokloni koji bole: Kad djed i baka ne razumiju što nam treba
“Ne možeš to ponijeti kući, Leonče, ostavi ovdje kod bake i djeda,” rekla je svekrva, pružajući našem petogodišnjaku još jedan skupocjeni autić. Leonove oči su se napunile suzama, a meni je srce puklo. Stajala sam u hodniku njihove ogromne kuće na Ilidži, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji.
Dario je šutio, gledao u pod. Znao je da me boli, ali nije imao snage suprotstaviti se roditeljima. Njegov otac, gospodin Dragan, bivši direktor velike firme, još uvijek radi kao konzultant i vozi najnoviji BMW. Njegova majka, gospođa Mira, ima tri stana koje iznajmljuje studentima. Njih dvoje žive u luksuzu o kojem Dario i ja možemo samo sanjati.
Mi smo, s druge strane, tek otplatili treću godinu kredita za mali stan u Novom Sarajevu. Dario radi u državnoj firmi, a ja sam učiteljica u osnovnoj školi. Svaki mjesec brojimo marke do zadnje kovanice. Naš sin Leon ima jednu sobu, nekoliko igračaka i puno ljubavi – ali svaki put kad dođemo kod njegovih bake i djeda, on se suoči s bogatstvom koje ne može ponijeti kući.
“Mama, zašto ne mogu uzeti autić?” pitao me Leon tiho dok smo izlazili iz njihove kuće.
“Zato što baka i djed žele da se igraš ovdje s njima,” odgovorila sam, pokušavajući sakriti tugu.
Ali istina je bila bolnija. Mira i Dragan su uvijek naglašavali razliku između njih i nas. “Kod nas Leon ima sve što poželi!” govorila bi Mira prijateljicama dok bi on slagao Lego kocke vrijedne stotine maraka. “Kod njih nema mjesta za ovakve igračke.”
Jednom sam pokušala razgovarati s Mirom. “Miro, možda bi bilo bolje da Leona ne navikavate na stvari koje ne može imati kod kuće? Zbunjeno mu je…”
Pogledala me preko naočala: “Ivana, pa dijete treba uživati! Nismo mi krivi što vi nemate mogućnosti. Neka barem ovdje ima sve.”
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nisam znala što reći. Dario je kasnije šapnuo: “Pusti, ne vrijedi se svađati. Oni misle da pomažu.”
Ali meni nije izgledalo kao pomoć. Svaki put kad Leon dođe kući iz njihove kuće, tužan je. Gleda svoje igračke i pita: “Mama, kad ćemo opet kod bake? Tamo imam bolji vlak.”
Počela sam mrziti te posjete. Osjećala sam se kao loša majka jer mu ne mogu priuštiti ono što ima kod njih. Počela sam izbjegavati vikende na Ilidži, ali Dario je inzistirao: “To su mu jedini djed i baka. Ne možemo ga lišiti toga.”
Jednog dana Leon je donio doma malu figuricu koju je krišom sakrio u džepu. Kad je Mira to otkrila, nazvala me bijesna: “Ivana! Leon je ukrao igračku! Kako ga odgajate?”
Plakala sam cijelu noć. Dario je pokušao razgovarati s roditeljima, ali oni su samo slegnuli ramenima: “Mi mu želimo najbolje. Ako vi ne možete, neka barem ovdje ima sve.”
Naša svakodnevica postala je napeta. Leon je bio zbunjen, mi iscrpljeni. Počeli smo se svađati zbog sitnica – tko će platiti režije, hoćemo li kupiti novu jaknu ili pričekati još mjesec dana.
Jedne večeri sjela sam s Darijem za kuhinjski stol.
“Znaš li koliko me boli kad vidim Leona tužnog?” pitala sam ga kroz suze.
“Znam… Ali što da radimo? Ne možemo im zabraniti da ga vole na svoj način,” odgovorio je tiho.
“Ali to nije ljubav! To je pokazivanje moći!” viknula sam.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svom djetinjstvu – moji roditelji nisu imali puno, ali nikad nisam osjećala da mi nešto nedostaje jer su mi dali sigurnost i toplinu.
Sljedeći vikend odlučila sam razgovarati s Mirom još jednom.
“Miro, molim vas… Razumijem da želite najbolje za Leona, ali on pati zbog toga što ne može ponijeti igračke kući. Možemo li pronaći kompromis? Možda da mu povremeno nešto poklonite za dom?”
Mira me pogledala hladno: “Ivana, vi ste preosjetljivi. U moje vrijeme djeca su bila sretna kad god dobiju nešto. Ako vam smeta što imamo više – to je vaš problem.”
Osjetila sam kako gubim tlo pod nogama.
Kad smo se vratili kući, Leon je sjedio na podu sa svojim starim autićima i šapnuo: “Mama, mogu li barem jednu igračku dobiti za rođendan?”
Tada sam odlučila – više neću dopuštati da nas materijalno dijeli kao obitelj. Počela sam s Darijem planirati male izlete, zajedničke igre u parku, crtanje i čitanje priča prije spavanja. Leon se polako počeo veseliti tim trenucima više nego skupim igračkama.
Ali rana je ostala – svaki put kad prođem pored luksuzne kuće na Ilidži, pitam se: Je li moguće da ljubav prema unuku može biti toliko pogrešno shvaćena? Je li novac zaista važniji od osjećaja?
Što vi mislite – gdje završava dobra namjera, a počinje povreda djetetovih osjećaja?