Kad ti djeca zatvore vrata: Priča o ocu koji je sve dao, a ostao sam
“Ne možeš ostati, tata. Imam goste sutra.” Glas moje kćeri Ivane odzvanjao je kroz hodnik njenog stana u Novom Zagrebu. Stajao sam na pragu s torbom u ruci, umoran od puta iz Minhena, gdje sam proveo trideset godina na baušteli. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi, ali nisam mogao ništa reći. Samo sam kimnuo glavom i pokušao se nasmiješiti.
Sjećam se dana kad sam prvi put otišao iz Bosne. Supruga Jasmina i ja smo tada imali samo Ivanu i sina Dinu. Obećao sam joj da ću se vratiti čim skupim dovoljno novca za stan. Godine su prolazile, a ja sam radio sve poslove koje su mi dali: čistio sam snijeg, nosio cigle, spavao po podrumima s još desetoricom naših ljudi. Svaki euro koji bih zaradio slao sam kući. Djeca su rasla bez mene, ali uvijek sam vjerovao da će mi jednog dana biti zahvalni.
Kad je Jasmina umrla od raka prije pet godina, sve se promijenilo. Ivana je već imala svoj stan u Zagrebu, Dino je studirao u Sarajevu. Kupio sam mu mali stan blizu fakulteta, nadajući se da će mu to biti odskočna daska za bolji život. Nisam žalio ni za čim – barem sam mislio tako.
“Tata, znaš da Dino ne voli kad mu dolaziš nenajavljen,” rekla mi je Ivana prošli mjesec kad sam pokušao prespavati kod sina. “Ima curu, možda mu smetaš.”
Pogledao sam je u oči i prvi put osjetio kako se između nas stvorio zid. “Ivana, ja nemam gdje drugo. Hotel mi je preskup, a kod tebe i Dine ne mogu?”
Slegnula je ramenima. “Tata, ti si uvijek bio jak. Snaći ćeš se.”
Te noći sam spavao u autu na parkiralištu ispred Ivaninog stana. Gledao sam kroz prozor kako svjetla u njenom stanu gore do kasno u noć. Pitao sam se gdje sam pogriješio.
Prije nekoliko dana nazvao me stari prijatelj iz Minhena, Emir. “Šta ima, Ibro? Kako je penzija? Djeca te maze?”
Nisam znao što da mu kažem. “Ma dobro je, Emire. Djeca su svoja, znaš kako to ide.” Nisam imao snage priznati mu istinu.
Sutra sam opet pokušao razgovarati s Dinom. Došao sam pred njegov stan s vrećicom punom hrane iz Bosne – domaća kobasica, sir iz mijeha, baklava koju sam kupio na pijaci.
“Stari, stvarno ne mogu sad,” rekao mi je kroz vrata. “Imam ispit, a Lejla je tu. Ne bih da ti bude neugodno.”
“Dino, samo da ostavim ovo… Nisam te vidio mjesecima,” pokušao sam.
“Ostavit ću ti ključ u sandučiću drugi put, ali sad stvarno ne mogu.” Vrata su se zatvorila prije nego što sam stigao išta reći.
Sjeo sam na stepenice i gledao kako ljudi prolaze pored mene kao da ne postojim. Sjetio sam se svih onih noći kad bih radio prekovremeno da bih im mogao kupiti bolje tenisice ili platiti ekskurziju.
Jedne večeri nazvala me sestra Azra iz Tuzle. “Ibro, što si tako tih? Djeca te ne zovu?”
“Ma zovu… kad im nešto treba,” odgovorio sam kroz gorak osmijeh.
“Znaš šta? Dođi kod mene na Bajram. Nisi ti zaslužio da budeš sam.”
Ali nije to bilo isto. Htio sam biti dio života svoje djece, a osjećao sam se kao gost u njihovim životima.
Jedne subote skupio sam hrabrost i pozvao Ivanu na kavu u kvartovski kafić.
“Ivana, jesi li ikad razmišljala koliko sam dao za vas? Ne tražim ništa osim malo vremena… i možda kreveta kad dođem iz Njemačke.”
Pogledala me preko šalice kave, oči su joj bile hladne kao led.
“Tata, ti si odlučio otići. Mi smo odrasli bez tebe. Sad imamo svoje živote. Ne možeš očekivati da ti sve bude otvoreno kad god poželiš.”
Osjetio sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htio plakati pred njom.
“Znači li to da roditelj koji sve žrtvuje na kraju ostane sam?”
Nije odgovorila.
Te večeri napisao sam pismo koje nikad nisam poslao:
“Draga djeco,
Možda nisam bio najbolji otac jer me nije bilo uz vas dok ste odrastali. Ali sve što imam dao sam vama – vaše stanove, vaše škole, vaše snove. Sad kad trebam samo malo topline i razumijevanja, osjećam se kao stranac u vašim životima. Ne tražim ništa osim malo mjesta pod vašim krovom – i u vašim srcima.
Vaš tata Ibro”
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješio što sam otišao trbuhom za kruhom? Je li bolje biti siromašan zajedno nego bogat i usamljen? Može li ljubav djece ikad nadoknaditi izgubljene godine?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Ima li nade da se obitelj ponovno pronađe kad jednom izgubi put?