Kad sam prvi put izabrala sebe: Priča o tišini, obitelji i dugovima
“Zar stvarno misliš da je sad vrijeme za to, Ivana?” glas moje majke parao je tišinu kuhinje dok sam stajala s ključevima u ruci. Pogledala sam prema prozoru, gdje su se sive oblake nadvijale nad našom zgradom u Novom Zagrebu. Srce mi je lupalo kao da sam uhvaćena u krađi, a ne kao da idem na prvi odmor nakon deset godina.
“Mama, platila sam kredit. Prvi put nakon toliko godina mogu disati. Samo želim vikend za sebe, ništa više,” pokušala sam objasniti, ali njezin pogled bio je tvrd kao kamen.
“A što je s nama? Zar misliš da si sama otplaćivala taj stan? Svi smo se žrtvovali! Tvoja sestra nije išla na more prošle godine jer si ti trebala pomoć za ratu! A sad ti ideš sama na Plitvice?”
U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjećam se dana kad sam potpisivala ugovor za stan – otac je šutio, majka je plakala, a sestra Ana mi je šapnula: “Bit će teško, ali barem ćeš imati svoje.” I bilo je teško. Svaki mjesec sam brojala kune, odricala se kave s prijateljicama, novih cipela, izlazaka. Radila sam prekovremeno u računovodstvu jedne male firme na Trešnjevci, a vikendom čistila apartmane turistima.
Kad sam napokon zadnju ratu uplatila, osjećala sam se kao da sam skinula lanac s vrata. Prijateljica Mirela mi je rekla: “Ivana, moraš se nagraditi. Idi negdje gdje te nitko ne zna, gdje možeš biti samo ti.” Zato sam izabrala Plitvice – tišina, šuma, voda. Nije to bio luksuzan hotel, već mala soba kod bake Ljubice koja iznajmljuje turistima.
Ali moja obitelj nije vidjela slobodu, nego izdaju. Otac je šutio cijelu večeru, samo je povremeno pogledavao prema televizoru gdje su vijesti javljale o novim poskupljenjima. Ana je demonstrativno lupila tanjurom kad sam rekla da idem sama.
“Mogla si nas povesti. Ili barem mene,” rekla je uvrijeđeno. “Znaš da mi treba promjena.”
“Ana, ovo je moj trenutak. Samo jedan vikend. Ti si prošle godine išla s prijateljicama na more. Ja nisam nigdje bila deset godina!”
“Ali ja nisam imala kredit!”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi: sebična si, nezahvalna si, svi smo se žrtvovali za tebe. Sjetila sam se kako sam kao dijete gledala mamu kako pere prozore i šapće sebi: “Samo da djeci bude bolje.” Sada sam ja bila ta koja je trebala opravdati svaki svoj korak.
Sljedeće jutro spakirala sam mali ruksak i tiho izašla iz stana. Na autobusnom kolodvoru srce mi je tuklo kao ludo. Kad sam stigla na Plitvice, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam miris borova i svježinu zraka bez smoga i buke tramvaja.
Baka Ljubica me dočekala s osmijehom: “Dijete drago, sama si? To je najljepše! Ja kad pobjegnem od svoje djece, osjećam se ko’ kraljica!”
Smijale smo se uz kavu na verandi. Prvi dan sam samo šetala stazama uz slapove, slušala ptice i osjećala kako mi tijelo polako otpušta napetost. Navečer sam nazvala mamu.
“Jesi dobro?” pitala je hladno.
“Jesam, mama. Samo šetam i razmišljam.”
“Dobro… Samo nemoj zaboraviti da nisi sama na svijetu.”
Nakon toga više nisam zvala. Sljedeća dva dana bila su kao san – čitala sam knjigu koju nisam stigla otvoriti mjesecima, pila domaći sok od bazge i gledala kako sunce zalazi iza planina.
Kad sam se vratila kući, atmosfera je bila ledena. Otac me pogledao preko novina: “Jesi se odmorila? Nadam se da ti je bilo vrijedno toga što si nas sve razočarala.”
Ana nije ni došla kući taj dan. Mama mi je ostavila poruku na stolu: “Nadam se da si pronašla što si tražila. Mi ovdje još uvijek čekamo tvoju zahvalnost.”
Sjedila sam u svojoj maloj kuhinji i gledala zidove koje sam godinama otplaćivala. Osjećaj krivnje bio je ogroman – kao da sam ukrala nešto što mi ne pripada.
Mirela me nazvala: “Ivana, ne smiješ im dopustiti da te ucjenjuju osjećajima. Imaš pravo na svoj život!”
Ali što ako su u pravu? Što ako sam stvarno sebična? Što ako nikad neću moći biti dovoljno zahvalna?
Te večeri napisala sam pismo obitelji:
“Dragi moji,
Znam da ste puno dali za mene i nikad to neću zaboraviti. Ali i ja sam čovjek – trebam ponekad disati sama za sebe. Ne tražim oprost jer ne mislim da sam pogriješila. Volim vas, ali moram naučiti voljeti i sebe.
Ivana”
Pismo su pročitali, ali nitko nije ništa rekao danima. Tek nakon tjedan dana Ana mi je poslala poruku: “Možda te razumijem više nego što mislim. Možda bih i ja trebala pobjeći nekad.”
Sjedim sada u svojoj sobi i pitam se – koliko dugo moramo biti žrtve tuđih očekivanja? Kada ćemo sebi priznati pravo na sreću?
Jeste li vi ikada morali birati između sebe i obitelji? Kako ste znali što je ispravno?