Odluka na raskršću: Kad novac nije sve
“Ivana, jesi li ti normalna? Kako možeš i pomisliti da odbijemo ovakvu ponudu?” vikao je moj brat Dario dok je lupao šakom o stol. Njegov glas odjekivao je kroz malu kuhinju naše stare kuće, a mama je tiho plakala u kutu, stežući rub svoje marame. Otac je šutio, gledao kroz prozor prema polju koje je njegov otac orao prije njega, a ja sam osjećala kako mi srce puca na pola.
Nisam mogla vjerovati da se sve ovo događa zbog nekoliko papira i obećanja o milijunima maraka. Zemlja na kojoj smo odrasli, gdje sam prvi put pala s bicikla, gdje smo brali šljive i pekli rakiju, sada je postala izvor svađe i gorčine. Stranci iz Sarajeva došli su s ugovorima, obećali nam život iz snova – stan u gradu, novi auto, putovanja. Dario je odmah bio za. “Ivana, ovo je naša prilika! Nećemo cijeli život kopati po blatu!”
Ali meni je svaki pedalj te zemlje bio svet. Sjećam se kako me djed vodio kroz voćnjak i pričao o svakom stablu kao da su ljudi. “Ova kruška je starija od mene, Ivana. Ako je ikad posječeš, pazi da imaš dobar razlog.” Sada sam ja ta koja mora odlučiti – prodati sve zbog novca ili ostati vjerna svemu što su moji preci gradili.
“Mama, reci nešto!” preklinjala sam, ali ona je samo šutjela, oči crvene od suza. Otac je napokon progovorio: “Djeco, nije sve u novcu. Ali ni glad nije laka. Moramo misliti na budućnost.”
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u mrak i slušala vjetar kako šušti kroz lišće. U glavi su mi odzvanjale Darijeve riječi: “Zar želiš da tvoja djeca žive kao mi? Da nemaju ništa?” A onda sam se sjetila Mirze, momka iz susjednog sela, koji mi je jednom rekao: “Ivana, ti si kao ta zemlja – tvrdoglava i jaka. Ali ponekad trebaš pustiti korijenje negdje drugdje.”
Sutradan su stigli ljudi iz Sarajeva – gospodin Jurić u skupom odijelu i njegova asistentica Sanela. Sjeli su za naš stol kao da im pripada, izvadili papire i kemijske olovke. Dario je već bio spreman potpisati. Ja sam drhtavim glasom pitala: “A što će biti s našim voćnjakom? S grobljem iza kuće? S našim uspomenama?”
Jurić se nasmiješio hladno: “Sve će biti uklonjeno. Ovdje će biti nova tvornica. Vi ćete imati novi život.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi se želudac okreće. Pogledala sam mamu – njezine ruke su drhtale dok je stiskala krunicu. Otac je gledao u pod. Dario je već potpisivao.
“Ne mogu,” rekla sam tiho. “Ne mogu potpisati.”
Dario je skočio: “Ivana! Zbog tebe ćemo ostati sirotinja! Zbog tebe ćemo svi propasti!”
Suze su mi navrle na oči, ali nisam popustila. “Nije sve u novcu, Dario. Ako prodamo zemlju, što nam ostaje? Gdje ćemo Božić slaviti? Gdje ćemo sahraniti naše roditelje? Gdje će naša djeca učiti što znači biti Kovačević?”
Dario me pogledao s mržnjom koju nikad prije nisam vidjela u njegovim očima. “Ti si sebična!”
Nakon toga ništa više nije bilo isto. Dario se preselio u Sarajevo s novcem koji je dobio za svoj dio zemlje. Mama je postala još tiša, otac još stariji preko noći. Mirza mi je pomagao oko polja, ali osjećala sam da ga gubim – i on je sanjao o boljem životu negdje drugdje.
Prolazile su godine. Tvornica je nikla tik uz naš voćnjak; buka strojeva zamijenila je cvrkut ptica. Dario nas nije posjećivao; čula sam da ima novu obitelj i da živi dobro. Mama je umrla tiho jedne zime, a otac joj se ubrzo pridružio.
Ostala sam sama s nekoliko hektara zemlje i uspomenama koje su boljelo više nego ikad prije. Ponekad sam se pitala jesam li pogriješila – možda bi svi bili sretniji da sam popustila.
Jednog dana Mirza me pronašao kako sjedim pod starom kruškom i plačem.
“Ivana, nisi ti kriva što si drugačija,” rekao je tiho. “Nisi ti kriva što voliš ovu zemlju više od svega. Ali moraš naučiti živjeti s onim što si izabrala.”
Pogledala sam ga kroz suze: “A što ako sam sve izgubila zbog tvrdoglavosti? Što ako sam pogriješila?”
Mirza me zagrlio: “Možda jesi, možda nisi. Ali barem si ostala svoja. To malo tko može reći danas.”
Danas sjedim na pragu naše stare kuće i gledam zalazak sunca nad poljem koje više nije isto, ali još uvijek diše mojim uspomenama.
Ponekad se pitam – koliko vrijedi miris zemlje pod noktima? Može li se sreća kupiti novcem ili se rađa tamo gdje su naši korijeni najdublji? Što biste vi izabrali?