„Ne želim ovdje živjeti!” – Kako je svekrva uništila naš mir
„Ne želim ovdje živjeti!” – povikala sam, tresući se od bijesa i nemoći, dok su mi suze klizile niz lice. Gledala sam Amira, svog supruga, kako sjedi za kuhinjskim stolom, spuštene glave, šutljiv i slomljen. Njegova majka, gospođa Senada, stajala je pokraj prozora s rukama prekriženim na prsima, pogledom punim osude.
„Ajla, ne dramatiziraj. Ovdje imaš sve što ti treba. Djeca će imati dvorište, a mi ćemo biti blizu jedni drugima. To je normalno,” rekla je Senada hladno, kao da govori o kupnji novog stola, a ne o našem životu.
U meni je ključalo. Ova kuća na periferiji Sarajeva bila je njezin san, ne moj. Odrasla sam u centru grada, navikla na buku tramvaja, miris svježe kave iz obližnjih kafića i osjećaj da sam dio nečega živog. Ovdje, među poljima i tišinom, osjećala sam se kao da sam izbrisana.
Sve je počelo prije godinu dana. Amir i ja smo tražili stan bliže poslu i školama za naše dvoje djece, Lejlu i Tarika. Imali smo planove, štedjeli smo godinama. Ali onda se Senada umiješala. „Zašto bacate novac na stan? Kupite kuću! Imam ja jednu prijateljicu, prodaje povoljno na Ilidži. Blizu sam vam, mogu pomoći s djecom.”
Amir je bio pod njezinim utjecajem cijeli život. Njegov otac je rano preminuo, a Senada ga je odgajala sama – strogo, ali s puno ljubavi. Znao je reći: „Ne mogu joj reći ne. Znaš koliko joj dugujem.”
Nisam htjela biti ta koja će ga natjerati da bira između mene i majke. Popustila sam. Pristali smo na kuću koju nisam željela, u kvartu koji nisam poznavala, s vrtom koji me nije veselio.
Prvih mjeseci pokušavala sam se prilagoditi. Sadila sam cvijeće, uređivala dječju sobu, kuhala omiljena jela – sve da stvorim dom iz ničega. Ali Senada je bila stalno tu: dolazila nenajavljeno, donosila vlastite zavjese „da uljepša”, kritizirala moje kuhanje („Kod nas se sarma pravi drukčije!”), pa čak i raspored namještaja.
Jednog dana sam zatekla Lejlu kako plače jer joj baka nije dopustila da gleda crtiće dok ne nauči pjesmicu napamet. Tarik je počeo mucati kad bi baka bila u blizini. Amir je šutio, govorio mi da ne dramatiziram.
„Ajla, ona samo želi najbolje za nas,” ponavljao je.
Ali ja sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Počela sam izbjegavati vlastiti dom – ostajala bih duže na poslu, šetala sama po kiši samo da ne moram gledati Senadu kako premeće po mojim stvarima.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, skupila sam hrabrost.
„Amire, ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući. Tvoja majka upravlja našim životima.”
Pogledao me umorno: „Ajla, molim te… Ne mogu birati između vas dvije.”
„Ali već si izabrao! Svaki put kad šutiš pred njom, biraš nju!”
Te riječi su visile u zraku kao prijetnja. Amir je ustao i izašao iz sobe bez riječi.
Sljedećih tjedana napetost je rasla. Djeca su postala povučena, ja nervozna i nesretna. Počela sam sumnjati u sve – u naš brak, u vlastite odluke.
Jednog popodneva došla sam ranije s posla i zatekla Senadu kako pretražuje moju ladicu s donjim rubljem.
„Što radite?! To je privatno!”
„Samo gledam ima li što za oprati. Nisi valjda nešto skrivala?”
Tad sam pukla. Vikala sam kao nikad prije:
„Dosta! Ovo nije vaš dom! Ovo je moj život! Odlazite!”
Senada me gledala kao da sam poludjela: „Ti si nezahvalna! Sve sam vam dala!”
Amir je došao kasnije i našao me kako plačem na podu kuhinje.
„Ne mogu više ovako,” šapnula sam. „Ili ćemo postaviti granice ili ću otići.”
Te noći nismo spavali. Razgovarali smo do jutra – po prvi put iskreno o svemu: o njegovoj krivnji prema majci, o mojoj usamljenosti, o djeci koja pate zbog naših svađa.
Nije bilo lako. Trebali su nam mjeseci da postavimo pravila: Senada više ne dolazi bez najave; djeca imaju pravo na svoje vrijeme; ja imam pravo na svoj mir.
Ali povjerenje je bilo poljuljano. I danas se pitam jesmo li preživjeli ili samo preživljavamo.
Ponekad se uhvatim kako gledam kroz prozor na prazno dvorište i pitam se: Je li vrijedilo žrtvovati svoj mir zbog tuđih očekivanja? Može li ljubav opstati kad granice nestanu? Što biste vi učinili na mom mjestu?