Kad ti kćerka kaže da odlazi: Priča iz srca bosanske majke
“Mama, ja više ne mogu ovako!” Ena je stajala na pragu, oči crvene od suza, ruke joj drhte dok steže kvaku. Večer je bila tiha, samo se sat na zidu čuo kako otkucava. U tom trenutku, srce mi je preskočilo. Znaš onaj osjećaj kad ti se svijet sruši, ali moraš ostati jaka jer si majka? Eto, to sam ja tada bila.
“Ena, bona, šta pričaš? Gdje ćeš sad?” pokušala sam zadržati glas mirnim, ali već sam osjećala kako mi grlo gori. Sjela sam za sto, a ona je sjela nasuprot mene, spuštajući pogled.
“Ne mogu više s Adnanom. Guši me. Svaki dan ista priča – gdje si bila, s kim si pričala, zašto si kasnila s posla… Mama, ja nisam više ona djevojčica koju možeš zatvoriti u četiri zida.”
U meni se miješalo sve – tuga, strah, ljutnja. Sjetila sam se svog života s tvojim babom, kako sam šutjela kad je trebalo vikati, kako sam trpjela jer su nas tako učili. Ali Ena… Ena je drugačija. Uvijek je bila tvrdoglava, uvijek je znala što hoće.
“A šta ćeš sad? Gdje ćeš? Znaš li ti koliko je Sarajevo skupo? Kako ćeš sama? Ljudi će pričati…”
Ena me pogledala ravno u oči. “Nek pričaju. Ja više ne mogu živjeti za druge. Našla sam stan kod Amre na Grbavici. Imam posao. Neću biti sama. Samo… samo mi trebaš ti da me razumiješ.”
Osjetila sam kako mi suze naviru. Nisam znala što da kažem. S jedne strane, željela sam je zagrliti i reći joj da je hrabra. S druge strane, bojala sam se za nju – za to što će ljudi reći, za to što će sama nositi teret razvoda u ovom našem društvu gdje žena uvijek nosi krivicu.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji i gledala kroz prozor u mrak. Sjetila sam se dana kad sam ja došla u ovu kuću kao mlada snaha. Svekrva me gledala ispod oka, muž je bio dobar ali tvrdoglav… Nisam imala kome reći kad mi je bilo teško. Trpjela sam jer sam mislila da tako treba.
Ujutro sam skuhala kafu i čekala Enu da ustane. Kad je došla u kuhinju, sjela je tiho za sto.
“Mama… hoćeš li doći kod mene kad se preselim?” pitala je tiho.
Nisam odmah odgovorila. “Hoću, dijete moje. Samo… znaš li ti koliko će ti biti teško? Ljudi neće imati milosti. Tvoj otac… on još ne zna.”
Ena je uzdahnula. “Znam, mama. Ali ne mogu više živjeti u laži. Ne mogu više biti nesretna samo zato što se to od mene očekuje.”
Tog dana smo zajedno spakovale njene stvari. Svaki komad odjeće bio je uspomena – haljina iz mature, šal koji joj je baka plela, stara fotografija iz škole. Kad smo završile, zagrlila me čvrsto.
“Hvala ti što si uz mene, mama.” Glas joj je drhtao.
Kad smo stigle u Sarajevo, Amra nas je dočekala s osmijehom i toplom supom. Stan je bio mali ali svijetao, s pogledom na Miljacku. Ena je odmah počela raspakivati stvari, a ja sam sjedila na kauču i gledala kako joj lice prvi put nakon dugo vremena izgleda mirno.
Ali mir nije dugo trajao. Prve sedmice su bile najteže – Adnan joj je slao poruke, molio da se vrati, prijetio da će joj uzeti sve što ima. Njegova majka me zvala svaki dan: “Kako si mogla dozvoliti ovo? Sramota! Šta će reći selo?”
Jedne večeri Ena se vratila s posla uplakana.
“Mama, danas su me kolegice gledale kao da sam guba. Jedna mi je rekla: ‘Nisi ti prva koja se razvodi, ali nisi ni zadnja.’ Ali ja nisam željela biti ni prva ni zadnja – samo želim biti svoja!”
Zagrlila sam je i po prvi put osjetila ponos umjesto straha.
Ali nije bilo lako ni meni. Otac joj nije htio ni čuti za nju mjesecima. Kad bi ga neko pitao za Enu, samo bi odmahnuo rukom: “Neka radi šta hoće! Nije više moja kćerka.” Srce mi se kidalo svaki put kad bih to čula.
Jednog dana otišla sam kod njega dok je sjedio ispred kuće i pio kafu.
“Zar ti nije žao? Zar ti nije teško što ti dijete pati?” pitala sam ga kroz suze.
Samo je šutio dugo, pa rekao: “Nije ovo svijet za žene koje misle da mogu same.”
Tada sam prvi put viknula na njega: “A kakav je to svijet koji tjera ženu da pati cijeli život? Zar nije bolje da bude sama nego nesretna?”
Pogledao me iznenađeno – kao da me prvi put vidi.
Dani su prolazili, Ena se polako navikavala na novi život. Počela je izlaziti s prijateljicama, upisala kurs engleskog jezika, smijala se češće nego prije.
Jednog vikenda došla sam kod nje na ručak. Sjela sam za njen mali stol u kuhinji dok je ona spremala pitu.
“Mama… jesi li ponosna na mene?” pitala me tiho.
Pogledala sam je i shvatila – jesam. Ponosna sam jer ima hrabrosti koju ja nikad nisam imala.
Ali još uvijek me boli kad ljudi šapuću iza leđa, kad otac ne želi ni čuti za nju, kad znam da će uvijek biti onih koji misle da žena vrijedi samo ako trpi.
Ponekad se pitam – hoće li ikada doći dan kad će naše kćerke moći birati svoju sreću bez straha od osude? Hoće li ikada biti dovoljno hrabrosti u nama majkama da ih podržimo bez ostatka?