Sram moje kćeri: Priča o ljubavi, ponosu i nepravdi
“Zašto uvijek moraš doći u onoj staroj jakni, mama?” – riječi su koje su mi zaledile srce dok sam stajala na pragu stana svoje kćeri. Lana je stajala ispred mene, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji je izbjegavao moj. U hodniku se osjećao miris svježe pečenih kolača, ali meni je u tom trenutku sve bilo gorko.
“Oprosti, dijete, znaš da nemam drugu…” pokušala sam tiho, ali ona je već okrenula glavu prema dnevnom boravku gdje su sjedili njezin muž Dario i njegovi roditelji, Mirjana i Željko. Oni su uvijek dolazili s poklonima: igračke za unuke, skupi parfemi za Lanu, čak i nova posteljina za njihov krevet. Ja sam donijela samo domaće kekse u staroj kutiji od keksa koju sam čuvala još iz Jugoslavije.
“Mama, ne možeš tako… Svi vide razliku. Dario se ljuti kad vidi da ne možeš pomoći oko kredita ili kad ne doneseš nešto za djecu. Njegovi roditelji stalno nešto daju. Osjećam se… sramim se pred njima.” Lana je šaptala, ali svaka riječ bila je kao udarac.
Sjetila sam se dana kad sam sama odgajala Lanu nakon što nas je muž napustio. Radila sam dva posla – čistačica u školi i pomoćnica u pekari. Nikad nismo imale puno, ali uvijek smo imale dovoljno ljubavi. Sjećam se kako smo zajedno pravile kolače za Božić, kako sam joj šivala haljine od starih materijala. Nikad nije tražila više. Ili sam barem tako mislila.
“Znaš li ti koliko sam se trudila da ti dam sve što sam mogla?” pitala sam tiho, ali Lana je već otišla do gostiju. Čula sam kako Mirjana priča o novom ljetovanju na Hvaru koje su platili Lani i Dariju. “Mi ćemo sve pokriti, znate da nam nije problem!” smijala se Mirjana dok je Željko klimnuo glavom.
Osjećala sam se kao uljez u vlastitoj obitelji. Unuci su mi mahali s kauča, ali Lana ih je brzo odvukla u sobu. “Baka će doći drugi put,” rekla im je tiho. Nisam znala što me više boli – njezine riječi ili pogled koji mi nije mogla uputiti.
Na povratku kući, tramvaj je bio prepun ljudi. Sjedila sam stisnuta između dvije žene koje su pričale o popustima u trgovačkom centru. Gledala sam kroz prozor i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala više raditi? Jesam li trebala tražiti pomoć? Ili je ovo jednostavno sudbina nas koji nemamo?
Kad sam stigla kući, nazvala me susjeda Jasmina. “Vesna, jesi li dobro? Vidjela sam te danas kako izlaziš iz tramvaja sva zamišljena.” Ispričala sam joj sve, a ona je samo uzdahnula: “Znaš, moja Azra mi isto zamjera što ne mogu pomoći oko auta ili stanarine. Danas djeca gledaju samo materijalno. Nije to više kao prije.”
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale Lanine riječi: “Sramim se pred njima.” Sjetila sam se kako sam kao dijete gledala svoju majku kako pere tuđe prozore da bi meni kupila knjige za školu. Nikad je nisam pitala zašto nema više – bila sam ponosna na nju.
Sljedeći dan odlučila sam otići kod Lane još jednom. Pokucala sam tiho na vrata. Otvorila mi je s iznenađenjem.
“Mama? Što radiš ovdje?”
“Moramo razgovarati, Lana. Znam da ti nije lako kad vidiš razliku između mene i Darijevih roditelja. Ali ja te volim više od svega na svijetu. Dala bih ti sve da mogu – ali nemam više od ovoga što jesam. Ako te to srami, onda mi reci sada.”
Lana je šutjela dugo. Vidjela sam suze u njezinim očima, ali nije ih pustila da padnu.
“Nije to tako jednostavno, mama… Dario stalno prigovara kako njegovi roditelji sve financiraju, a ti ništa ne možeš dati. Osjećam se kao da nisam dovoljno dobra žena ni majka jer nemam tvoju podršku kao što on ima njihovu…”
“Ali ja te podržavam! Svakim danom svog života! Možda nemam novac, ali imam srce! Zar to ništa ne vrijedi?”
Lana je slegnula ramenima.
“Društvo danas drugačije gleda na to… Svi pričaju o novcu, o pomoći… Osjećam pritisak sa svih strana.”
Nisam znala što reći. Samo sam je zagrlila i osjetila kako joj tijelo drhti od suza koje nije htjela pokazati ni sebi ni meni.
Kad sam izašla iz stana, osjećala sam se prazno, ali i nekako lakše – barem sam rekla što mi leži na duši.
Danas sjedim sama u svojoj maloj kuhinji i gledam stare fotografije – Lanu kao djevojčicu s osmijehom do ušiju, mene s rukama prekrivenim brašnom dok pravimo kolače. Pitam se: gdje smo izgubile tu bliskost? Je li moguće da novac može uništiti ono što smo gradile godinama?
Možda nisam savršena majka, možda nemam puno za dati – ali imam ljubav koju ne može kupiti ni najskuplji poklon na svijetu.
Što vi mislite? Je li danas važnije imati ili biti? Je li moguće vratiti povjerenje i ljubav kad jednom puknu pod teretom očekivanja i srama?