Vlak za Zagreb: Priča o neočekivanom majčinstvu
“Ne, Amra, ne možeš to učiniti!” viknula je moja sestra Lejla dok sam stajala na peronu sarajevske željezničke stanice, stežući kartu za Zagreb u ruci. Kiša je padala, a kapljice su mi se slijevale niz lice, miješajući se sa suzama. “Moraš ostati ovdje, mama te treba!”
Okrenula sam joj leđa, osjećajući kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nisam joj mogla reći istinu. Nisam mogla priznati da bježim ne samo od kuće, nego i od same sebe. Ušla sam u vagon i sjela kraj prozora, gledajući kako svjetla Sarajeva nestaju u magli. U meni je gorjela panika, ali i nada – možda ću u Zagrebu pronaći ono što ovdje nikad nisam imala: mir.
Vlak je bio poluprazan. Preko puta mene sjedio je stariji gospodin s brkovima, gospodin Stjepan, koji je čitao novine i povremeno me pogledavao ispod naočala. Pored njega mlada djevojka, Ena, nervozno je tipkala po mobitelu. Svi smo mi bježali od nečega ili nekoga, pomislila sam.
Nakon sat vremena vožnje, dok su planine nestajale iza nas, začula sam tihi plač iz susjednog kupea. Pogledala sam kroz staklo i ugledala ženu u crvenom kaputu kako drži bebu. Djelovala je iscrpljeno, oči su joj bile crvene od plača. Pogledi su nam se sreli na trenutak i odmah sam osjetila neku čudnu povezanost.
Nisam mogla izdržati. Ustala sam i pokucala na vrata njenog kupea. “Jeste li dobro? Treba li vam pomoć?” pitala sam tiho.
Žena je samo klimnula glavom, a suze su joj potekle niz obraze. “Ne znam što da radim… Nemam nikoga u Zagrebu…” šaptala je. Beba je plakala sve jače.
“Mogu li vam pomoći?” ponudila sam se, iako nisam imala pojma što radim. Nikada nisam držala bebu u rukama.
Pružila mi je dijete, a ja sam ga nespretno primila. Bio je tako malen, topao i bespomoćan. Osjetila sam kako mi se srce topi.
“Moram… Moram otići u WC… Samo na minutu…” rekla je žena i istrčala iz kupea.
Minuta je prošla. Pet minuta. Deset minuta. Vlak je tutnjao kroz noć, a ja sam ostala sama s bebom u naručju. Počela sam paničariti. Gdje je otišla? Zašto se ne vraća?
Gospodin Stjepan je došao do mene: “Djevojko, jesi li dobro? Gdje je ona žena?”
“Ne znam… Otišla je prije deset minuta… Rekla je da će se vratiti…”
Pogledali smo se zabrinuto. Ena je prestala tipkati po mobitelu i pridružila nam se. “Možda joj se nešto dogodilo? Možda je izašla na pogrešnoj stanici?”
Vlakovođa je prošao hodnikom i obavijestili smo ga o situaciji. Pretražili su cijeli vlak – žene nije bilo nigdje.
Ostala sam s bebom u naručju, osjećajući kako mi se život raspada pred očima. Što sad? Kome pripada ovo dijete? Što ako nikad ne pronađu njegovu majku?
U Zagrebu su nas dočekali policajci i socijalna služba. Ispitivali su me satima: “Kako se zove žena? Jeste li je poznavali od prije? Jeste li vi majka djeteta?”
Nisam znala odgovore. Samo sam plakala i držala bebu kao da mi je vlastita krv.
Proveli su nas kroz birokraciju, ali nitko nije mogao pronaći trag žene u crvenom kaputu. Nije bilo nikakvih dokumenata, nikakvih podataka o njoj ni o bebi.
Moja obitelj u Sarajevu bila je šokirana kad su čuli što se dogodilo. Mama me zvala svaki dan: “Amra, vrati se kući! To nije tvoja odgovornost!”
Ali nisam mogla pustiti to dijete. Svake noći gledala sam ga kako spava i pitala se kakva majka ostavlja svoje dijete nepoznatoj ženi u vlaku? Kakva žena postajem ja ako ga sada napustim?
Socijalna radnica, gospođa Marija, dolazila je svaki dan: “Amra, zakon je jasan – dijete mora u dom dok ne pronađemo majku ili rodbinu.” Ali svaki put kad bi pokušala uzeti dijete iz mog naručja, osjećala sam kao da mi trgaju srce.
Jedne noći sanjala sam ženu u crvenom kaputu kako mi šapuće: “Čuvaj ga bolje nego što sam ja mogla.” Probudila sam se u suzama i znala da više nema povratka.
Pokrenula sam postupak za privremeno skrbništvo. Prošla sam kroz pakao birokracije, ispitivanja, psiholoških testova. Ljudi su me osuđivali: “Zašto bi jedna mlada žena iz Bosne željela tuđe dijete? Sigurno nešto krije!”
Ali ja nisam krila ništa osim ljubavi koju nisam znala da imam.
Prošle su tri godine otkako sam prvi put držala malog Tarika u naručju na tom vlaku za Zagreb. Nikada nismo pronašli njegovu biološku majku. Možda nije ni željela biti pronađena.
Danas Tarik ima tri godine i zove me mama. Moja obitelj ga je prihvatila kao svog, iako su isprva bili protiv svega. Lejla sada kaže: “Nisi ti njega spasila, Amra – on je spasio tebe.”
Ponekad se pitam: što bi bilo da nisam tog dana sjela baš u taj vagon? Da nisam pokucala na vrata tog kupea? Da nisam pružila ruke prema tom djetetu?
Možda sudbina stvarno ima plan za svakoga od nas.
A vi? Biste li imali hrabrosti prihvatiti tuđe dijete kao svoje? Koliko daleko biste išli zbog ljubavi koju niste očekivali?