“Lov u Sjeni: Dan Kad Sam Izgubio Sve za San Koji Nije Bio Stvaran”

Bilo je svježe jesensko jutro u Zagrebu kad sam je prvi put sreo. Bila je sve što sam mislio da želim—karizmatična, avanturistička i puna života. Njezin smijeh bio je zarazan, a njezina prisutnost magnetska. Bio sam privučen k njoj poput leptira prema plamenu, i prije nego što sam shvatio, bio sam obuzet idejom da budem s njom.

U to vrijeme imao sam stabilan posao, voljenu obitelj i blisku grupu prijatelja. Moj život bio je udoban, čak i predvidljiv, ali nešto u vezi s njom obećavalo je uzbuđenje i bijeg od svakodnevice. Govorila je o snovima i avanturama, o životu na rubu. Bilo je opojno.

Počeo sam se udaljavati od svog starog života. Prestao sam dolaziti na obiteljska okupljanja, izbjegavao planove s prijateljima i na kraju dao otkaz. Moji roditelji su bili zabrinuti, prijatelji zbunjeni, ali odbacio sam njihove brige. Nisu razumjeli vezu koju smo imali, budućnost koju smo planirali zajedno.

Odlučili smo se preseliti u Split, gdje je rekla da su mogućnosti beskrajne. Prodao sam svoje stvari, spakirao torbe i ostavio sve iza sebe zbog nje. Prvih nekoliko mjeseci bilo je uzbudljivo. Istraživali smo obalu, posjećivali glazbene festivale i živjeli u trenutku. Ali polako je stvarnost počela prodirati.

Tržište rada bilo je teže nego što smo očekivali. Naša ušteđevina se brže smanjivala nego što smo mislili, a bezbrižan način života koji smo zamišljali počeo se urušavati pod financijskim pritiskom. Postala je udaljena, često nestajući danima bez objašnjenja. Žena u koju sam se zaljubio sada je bila stranac.

Jedne večeri otišla je i nikad se nije vratila. Nije ostavila poruku, nije se oprostila—samo tišina. Ostao sam u nepoznatom gradu bez posla, bez novca i bez ikoga kome bih se obratio. San se pretvorio u noćnu moru.

Pokušao sam stupiti u kontakt s obitelji i prijateljima kod kuće, ali mostovi su bili spaljeni. Bili su povrijeđeni mojim naglim odlaskom i oprezni prema mojim namjerama sada kad mi je trebala pomoć. Izolacija je bila gušeća.

Našao sam posao u lokalnom restoranu, jedva zarađujući dovoljno za najam malog stana. Svaki dan bio je borba protiv žaljenja i usamljenosti. Živopisni život koji sam nekad imao činio se kao daleka uspomena.

Često šetam uz plažu u sumrak, gledajući valove kako udaraju o obalu. To je podsjetnik na to koliko se brzo stvari mogu promijeniti—kako nešto tako lijepo može postati destruktivno u trenu.

Naučio sam da lov na sjene ne vodi nikamo. Privlačnost nečeg novog i uzbudljivog može nas zaslijepiti za ono što je doista važno. Moja priča nema sretan kraj; to je upozoravajuća priča o impulzivnim odlukama i nepopravljivoj šteti koju mogu uzrokovati.

Sada ostaje samo kajanje i nada da ću jednog dana pronaći mir s odlukama koje sam donio.