Tri godine iza zatvorenih vrata: Priča o pogrešnom identitetu

“Ne, nisam ja! Molim vas, pustite me!” vikao sam dok su me dva policajca držala za ruke, a treći mi je stavljao lisice. Bio je to običan četvrtak u Sarajevu, išao sam iz Konzuma s vrećicom kruha i mlijeka, kad su me zaustavili na ulici. Ljudi su gledali, neki su šaptali, a ja sam osjećao kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. “Gospodine Kovačeviću, imate pravo šutjeti…” čuo sam kroz maglu. Nisam mogao vjerovati – što sam napravio? Nikad nisam imao problema sa zakonom.

Sve se dogodilo tako brzo. U policijskoj stanici nisu mi dali da zovem suprugu Anu. Samo su mi rekli da sam pod istragom zbog bijega s psihijatrije i napada na službenu osobu. “To nije moguće! Ja nisam taj čovjek!” ponavljao sam, ali nitko nije slušao. Satima su me ispitivali, pokazivali mi slike nekog muškarca koji mi je samo površno sličio. “To ste vi, priznajte!” vikao je inspektor Jurić. Osjećao sam se kao da sanjam ružan san iz kojeg se ne mogu probuditi.

Nakon dva dana bez sna i hrane, odveli su me u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče. “Samo privremeno, dok se ne utvrdi vaš identitet,” rekla je mlada doktorica Lejla. Ali dani su prolazili, a nitko nije dolazio. Ana je pokušavala doći do mene, ali nisu joj dopuštali posjete. Moja kćerka Iva imala je tada samo deset godina – nisam joj mogao objasniti gdje sam nestao.

Prvi mjeseci bili su najgori. Dijelili su me sobu s čovjekom koji je cijelu noć vikao i udarao glavom o zid. Dali su mi lijekove od kojih sam bio pospan i bezvoljan. Kad bih pokušao objasniti da sam ovdje greškom, rekli bi: “To svi govore.” Jedne noći, kad sam mislio da više ne mogu izdržati, napisao sam pismo Ani i zamolio medicinsku sestru Mirelu da ga pošalje. Nikad nisam saznao je li stiglo.

Moja obitelj je bila očajna. Ana je išla od vrata do vrata, molila odvjetnike, slala molbe ministarstvu zdravstva. Svi su joj govorili isto: “Sustav je spor, ali ako je vaš muž nevin, istina će izaći na vidjelo.” Ali mjeseci su prolazili, a ja sam postajao samo broj u evidenciji bolnice.

Jednog dana došao je novi pacijent, Emir iz Tuzle. Bio je bivši profesor filozofije i brzo smo se sprijateljili. “Znaš, Dario, ovdje si kriv dok ne dokažeš suprotno,” rekao mi je jedne večeri dok smo šetali dvorištem pod nadzorom čuvara. Njegove riječi su me pogodile kao šamar. Počeo sam zapisivati sve što se događalo – imena doktora, datume razgovora, sve detalje koji bi mogli pomoći kad jednom izađem.

Najgore su bile terapije prisilnog smirivanja. Kad bih pokušao protestirati ili tražiti razgovor s odvjetnikom, vezali bi me za krevet i dali injekciju. Sjećam se jedne noći kad sam ležao u mraku i slušao kišu kako udara po prozoru. Pomislio sam: “Ako ovdje poludim, tko će znati da nisam bio lud kad sam došao?”

Moja majka Ljubica dolazila je svaki mjesec iz Osijeka, ali nisu joj dopuštali da me vidi više od deset minuta. Plakala bi svaki put kad bi odlazila. “Drži se, sine… Sve će biti dobro,” šaptala bi kroz suze. Moj otac Ivan nije mogao podnijeti sramotu – prestao je dolaziti nakon prvih nekoliko mjeseci.

Nakon dvije godine borbe, Ana je pronašla odvjetnicu Sabinu iz Mostara koja je odlučila preuzeti moj slučaj bez naknade. Počela je istraživati i otkrila da je pravi bjegunac iz bolnice imao lažnu osobnu iskaznicu s mojim imenom i sličnom slikom. Sabina je uspjela doći do nadležnih i pokrenuti reviziju mog slučaja.

Treća godina bila je najteža jer sam izgubio nadu. Počeo sam vjerovati da nikad neću izaći. Jednog jutra probudio sam se i shvatio da više ne znam koji je dan ni mjesec. Emir mi je rekao: “Ne smiješ odustati, Dario. Ako odustaneš, oni su pobijedili.” Te riječi su mi dale snagu da izdržim još malo.

I onda, jednog sivog listopadskog jutra, došla je doktorica Lejla s papirima u ruci. “Dario, slobodan si. Sud je utvrdio pogrešku u identifikaciji.” Nisam mogao vjerovati – plakao sam kao dijete dok sam izlazio kroz vrata bolnice.

Ali život vani nije bio isti. Ana i Iva su me čekale na stanici, ali osjećao sam se kao stranac u vlastitoj obitelji. Ljudi u kvartu gledali su me s podozrenjem – neki su šaptali iza leđa, drugi izbjegavali pogledati me u oči. Otac mi nikad nije oprostio što sam “osramotio” obitelj, iako nisam bio kriv.

Tražio sam posao mjesecima, ali nitko nije htio zaposliti čovjeka koji je tri godine proveo na psihijatriji. Prijatelji su nestali – samo Emir mi je povremeno slao poruke iz Tuzle: “Drži se, brate.” Ana i ja smo se udaljili – ona nije znala kako mi pomoći, a ja nisam znao kako ponovno biti muž i otac.

Danas sjedim na klupi ispred zgrade i gledam djecu kako se igraju. Pitam se: što ostaje čovjeku kad mu uzmu dostojanstvo? Može li se ikad vratiti povjerenje u ljude i sustav nakon ovakve nepravde? Bi li vi oprostili onima koji su vas uništili – ili biste tražili osvetu?