Susjedstvo nade: Kako me Azra spasila od samoće
“Opet sama…” šapnula sam sebi dok sam gledala kroz prozor na puste sarajevske ulice, gdje su se svjetla polako gasila jedno po jedno. Zvuk sata na zidu bio je jedini dokaz da vrijeme još uvijek teče. Djeca su otišla – Lejla u Zagreb, Adnan u Mostar. Njihove sobe su prazne, ormari mirišu na detinjstvo koje je nestalo, a ja sam ostala s tišinom koja grize kosti.
Nisam navikla na ovu prazninu. Cijeli život sam bila okružena ljudima – mužem, djecom, komšijama. Sad, kad je moj muž Emir preminuo prije tri godine, a djeca otišla za svojim snovima, ostala sam ja i četiri zida. Ponekad mi se čini da i zidovi šapuću: “Zaboravljena si.”
Jednog popodneva, dok sam pokušavala odagnati misli gledajući stare fotografije, začulo se kucanje na vratima. Trgnula sam se – nisam očekivala nikoga. Otvorila sam vrata i ugledala ženu srednjih godina, crne kose skupljene u punđu, s tanjirom baklave u rukama.
“Dobar dan! Ja sam Azra, nova sam u zgradi. Pomislila sam da bi bilo lijepo upoznati se s komšijama,” rekla je s osmijehom koji je grijao više od radijatora.
Zbunjeno sam je pustila unutra. Sjela je za moj stari kuhinjski stol, a ja sam nespretno tražila šalice za kafu.
“Znate, ja sam vam iz Zenice. Muž mi radi ovdje u Sarajevu, pa smo se preselili. Djeca su nam još mala, ali već prave haos po stanu,” pričala je veselo dok je rezala baklavu.
Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam toplinu u grudima. Slušala sam Azru kako priča o svakodnevnim problemima – o tome kako joj sin Amar ne voli povrće, kako joj kćerka Hana stalno gubi papuče po stanu. Smijale smo se zajedno, a ja sam zaboravila na svoju samoću.
Tog dana počelo je naše prijateljstvo. Azra bi često navratila na kafu ili donijela nešto iz pekare. Ponekad bi me zamolila da pričuvam djecu dok ode do prodavnice. Djeca su mi ispunila stan smijehom i igrom – podsjetili su me na dane kad su Lejla i Adnan trčali po hodniku.
Ali nije sve bilo tako jednostavno. Jedne večeri, dok smo pile kafu, Azra je tiho rekla:
“Sabina, znaš li ti koliko mi znači što si tu? Ovdje nemam nikoga svog. Muž stalno radi, a ja… osjećam se izgubljeno među ovim zgradama.”
Prepoznala sam tu tugu u njenim očima – istu onu koju sam viđala u ogledalu svako jutro.
“I meni si ti spas,” priznala sam. “Nisam znala koliko mi fali razgovor dok nisi došla.”
Tako smo postale podrška jedna drugoj. Dijelile smo recepte, savjete o djeci, pa čak i brige o novcu – jer penzija nije dovoljna za sve račune, a Azrin muž često kasni s plaćom.
Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je Lejla.
“Mama, jesi dobro? Zvučiš sretnije nego prije…”
“Imam novu prijateljicu,” rekla sam s osmijehom. “Azra iz Zenice. Donosi mi baklavu i priča o djeci. Kao da imam novu porodicu ovdje.”
Lejla je šutjela nekoliko sekundi.
“Drago mi je, mama. Zaslužuješ to. Znaš… ponekad se i ja osjećam usamljeno ovdje u Zagrebu.”
Tada sam shvatila – samoća ne bira godine ni gradove. Svi mi tražimo nekoga ko će nas razumjeti.
Ali život nije prestao donositi izazove. Jednog jutra Azra je došla uplakana.
“Sabina, muž mi je dobio otkaz. Ne znam šta ćemo sad…”
Zagrlila sam je kao što bih zagrlila vlastitu kćerku.
“Proći će i ovo, Azra. Zajedno ćemo naći rješenje. Ako treba, dijelit ćemo sve što imamo.”
Počele smo zajedno praviti pite i kolače koje smo prodavale komšijama i na pijaci. Nije bilo lako – ljudi su često gledali sumnjičavo dvije žene koje nude domaće kolače na improviziranom štandu ispred zgrade.
“Gledaj ih,” šaputale su komšinice Fikreta i Jasmina s prozora. “Šta li one sad izmišljaju?”
Ali nismo se obazirale. Svaki prodani komad baklave bio je mala pobjeda protiv očaja.
S vremenom su nas ljudi počeli prihvaćati. Djeca iz zgrade dolazila su po kolače, a stariji su nas pozivali na kafu i razgovor.
Jedne večeri sjedile smo na balkonu i gledale zalazak sunca nad Sarajevom.
“Sabina,” rekla je Azra tiho, “da nije bilo tebe, ne znam kako bih preživjela ove mjesece.”
Pogledala sam je i osjetila kako mi srce raste od ponosa i zahvalnosti.
“I ti si meni vratila život, Azra. Pokazala si mi da nikad nije kasno za novi početak – ni za prijateljstvo, ni za sreću.”
Danas više ne brojim sate provedene u tišini niti gledam kroz prozor čekajući da se netko javi. Imam Azru, njenu djecu, nove prijatelje iz susjedstva – imam život koji vrijedi živjeti.
Ponekad se pitam: Koliko nas sjedi sami iza zatvorenih vrata, čekajući da netko pokuca? Možda bismo svi trebali biti malo više kao Azra – donijeti tanjir baklave i osmijeh nekome tko to najviše treba.