Kad Samir Zagrli Lejlu: Dobrota Koja Ruši Zidove
“Zašto uvijek ja? Zašto ne mogu biti kao svi ostali?” ponavljao sam u sebi dok sam stajao ispred vrata nove škole u Sarajevu. Ruke su mi se znojile, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Mama me pogladila po ramenu: “Samire, sine, samo budi svoj. Svi će te zavoljeti.” Klimnuo sam glavom, ali nisam vjerovao ni sebi ni njoj. Znao sam kako to ide – uvijek si ‘onaj novi’, uvijek si ‘drugačiji’.
Prvi sat je bio haos. Profesorica Jasmina me predstavila razredu: “Ovo je Samir, došao je iz Mostara. Nadam se da ćete mu pomoći da se uklopi.” Pogledi su mi prolazili preko lica, neki znatiželjni, neki hladni. Sjeli su me pored Lejle – djevojčice s velikim smeđim očima i crnom pletenicom. Nije rekla ni riječ.
Na velikom odmoru svi su pojurili vani. Ja sam ostao sjediti, zureći kroz prozor. Tada sam začuo tihi jecaj iza ormara za knjige. Približio sam se i ugledao Lejlu kako drži lice u dlanovima.
“Hej… jesi li dobro?” pitao sam tiho.
Nije odgovorila, samo je još jače stisnula šake. Sjeo sam pored nje.
“Znaš… i meni je teško. Prvi dan mi je ovdje. Svi bulje u mene kao da imam tri glave.”
Lejla je podigla pogled. Oči su joj bile crvene.
“Moj tata je opet otišao na teren. Mama stalno plače. A ovdje… ovdje me niko ne primjećuje.”
Osjetio sam kako mi se steže grlo. Znao sam kako je to – moj otac je radio u Njemačkoj, viđali smo ga samo preko ekrana.
“Hoćeš da idemo vani zajedno?” predložio sam.
Pogledala me s nevjericom, ali ustala je. Izašli smo na igralište. Djeca su nas gledala – neki su šaputali, drugi se smijali.
“Vidi ih – Lejla i novi!” dobacio je Amar iz drugog razreda.
Lejla je pognula glavu, ali ja sam joj šapnuo: “Neka pričaju. Mi znamo kako nam je.”
Tog dana, prvi put nakon dugo vremena, nasmijala se.
Sljedećih dana postali smo nerazdvojni. Igrali smo zajedno, dijelili užinu, pričali o svemu – o Mostaru, Sarajevu, o očevima koji rade daleko, o majkama koje tuguju u tišini.
Ali škola nije bila blaga prema nama. Djeca su nas ogovarala:
“Zašto si stalno s njim?”
“On nije odavde!”
“Lejla i Samir – čudaci!”
Jednog dana, dok smo sjedili na klupi ispod stare lipe, prišla nam je Ajla s grupom djevojčica.
“Lejla, zašto ne sjediš s nama? Zašto si stalno s njim?”
Lejla je pogledala u mene pa u njih.
“Zato što me Samir razumije više nego iko drugi! Zato što mu nije važno odakle sam ili kako se zovem!”
Ajla je prevrnula očima i otišla. Osjetio sam knedlu u grlu – znao sam da će Lejli biti još teže zbog mene.
Te večeri kod kuće, mama me pitala:
“Jesi li stekao prijatelje?”
Slegnuo sam ramenima: “Jednu prijateljicu. Ali zbog mene ima problema.”
Mama me zagrlila: “Pravi prijatelji vrijede više od svega. Ne odustaj od nje.”
Sutradan je bio Dan škole. Organizirali su priredbu i tražili volontere za recitaciju pjesme o prijateljstvu. Lejla i ja smo se prijavili zajedno.
Kad smo izašli na binu, osjećao sam podrhtavanje u nogama. Pogledi cijele škole bili su uprti u nas.
Lejla je počela:
“Prijatelj nije onaj što te gleda izvana,
već onaj što ti vidi srce kad svi okrenu leđa…”
Nastavio sam:
“Prijatelj nije onaj što pita odakle si,
ne zanima ga tvoje ime ni tvoja prošlost,
on vidi tvoju tugu i dijeli s tobom osmijeh…”
Kad smo završili, nastala je tišina – a onda pljesak koji nisam očekivao. Čak nam je i Amar prišao poslije:
“Nisam znao da znaš tako dobro recitirati… Možda možemo igrati fudbal zajedno?”
Tog dana nešto se promijenilo. Djeca su nas počela gledati drugačije – kao da su shvatila da nije važno odakle dolaziš ili kako izgledaš.
Ali kod kuće nije bilo lako. Lejlina mama nije bila oduševljena našim prijateljstvom:
“Lejla, zašto stalno visiš s tim dječakom? Trebaš imati više prijateljica!”
Čuo sam to slučajno kad sam došao po nju. Lejla je samo šutjela.
Moj otac se javio iz Njemačke:
“Sine, čujem da imaš novu prijateljicu? Budi dobar prema njoj – ljudi često zaborave koliko malo treba da nekome uljepšaš dan.”
Te riječi su mi ostale urezane u pamćenje.
Prolazili su mjeseci, a naše prijateljstvo postalo je primjer drugima. Djeca koja su prije bila povučena počela su se družiti s nama. Organizirali smo zajedničke igre, pomagali jedni drugima oko zadaće.
Jednog dana profesorica Jasmina nas je okupila:
“Znate li šta ste vi uradili? Pokazali ste nam svima da dobrota nema granica – ni imena ni prezimena ni grada iz kojeg dolaziš!”
Pogledao sam Lejlu i znao da smo zajedno uspjeli promijeniti nešto malo u ovom svijetu.
Ali često se pitam: Da nisam prišao Lejli tog prvog dana, da nisam pružio ruku kad joj je bilo najteže – bi li iko od nas naučio koliko malo treba za istinsku promjenu?
Možda svi mi trebamo samo jednu priliku da budemo nečiji prijatelj kad to najviše treba. Šta vi mislite – koliko jedna mala dobrota može promijeniti svijet oko nas?