Novi susjed na selu: Prevara iza ograde
“Opet je nestala kanta za mlijeko!” viknula sam iz dvorišta, držeći prazne ruke u zraku. Otac je izašao iz sjenika, brišući znoj s čela, i pogledao me s onim svojim umornim, ali strogim pogledom. “Ivana, nisi li je ti zadnja koristila?”
“Jesam, ali ostavila sam je baš ovdje, pored bunara!”
Bio je to treći put ovog mjeseca da nešto nestane iz našeg dvorišta. Prvo je nestao stari bicikl mog brata Darija, onda nekoliko vreća krumpira iz podruma, a sada i kanta za mlijeko. Svi smo znali da se nešto čudno događa otkako se pojavio novi susjed – gospodin Željko.
Njegova kuća godinama je zjapila prazna, zarasla u korov i šipražje. Svi smo se navikli na tu tišinu s druge strane ograde. A onda je jednog proljetnog jutra stigao on – visok, mršav čovjek s brkovima i pogledom koji kao da stalno nešto procjenjuje. Dovezao se starim Golfom s bosanskim tablicama, a za njim su stigle dvije prikolice pune starih stvari.
Prvih dana bio je ljubazan. Donio nam je domaće rakije, pitao treba li nam pomoć oko drva. Mama je bila oduševljena: “Vidiš kako su Bosanci uvijek gostoljubivi!” rekla bi dok bi mu nosila kolače preko ograde. Ali meni nešto nije dalo mira. Previše je pitao, previše gledao.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Dario je šapnuo: “Vidjela sam ga sinoć kako nešto nosi prema šupi. Nije to bilo njegovo drvo.”
Otac je odmahnuo rukom: “Ma pusti dijete, možda si se zabunila.”
Ali nisam mogla pustiti. Sljedeće noći ostala sam budna duže nego inače. Kroz prozor sam gledala prema njegovoj kući. U jednom trenutku ugledala sam svjetlo baterije kako titra po našem dvorištu. Srce mi je lupalo kao ludo. Ustala sam tiho i izašla van.
“Tko je tamo?” viknula sam drhtavim glasom.
Svjetlo je nestalo, a kroz mrak sam čula šuštanje i brze korake prema ogradi. Sljedećeg jutra pronašli smo tragove blatnjavih cipela ispod prozora podruma.
Mama je bila prestravljena: “Ne smijemo ga optužiti bez dokaza! Što ako nam se osveti?”
Ali selo nije dugo šutjelo. Počele su kružiti priče – kod Jure su nestale kokoši, kod Mare alat iz šupe. Svi su šaptali o Željku, ali nitko nije imao hrabrosti reći mu išta u lice.
Jedne nedjelje nakon mise, skupili smo se svi ispred crkve. Stari susjed Stipe podigao je glas: “Ljudi, dokle ćemo šutjeti? Ako ne reagiramo sad, ostat ćemo bez svega!”
Željko se pojavio iza ugla, noseći vrećicu iz dućana. Pogledao nas je ispod obrva i nasmijao se: “Što ste se svi skupili? Zar slavite nešto bez mene?”
Nastala je neugodna tišina. Nitko nije imao hrabrosti reći mu što mislimo. Samo smo se pogledavali i šutjeli.
Te noći odlučili smo postaviti zamku. Dario i ja sakrili smo se iza drva kraj podruma s baterijom i mobitelom spremnim za snimanje. Srce mi je tuklo u grlu svaki put kad bi vjetar zaljuljao grane.
Oko ponoći začuli smo tihe korake i škripu vrata podruma. Dario mi je stisnuo ruku i šapnuo: “Sad!”
Upalili smo bateriju i ugledali Željka kako pokušava otvoriti vrata našeg podruma s odvijačem u ruci.
“Što to radite?!” viknula sam.
On se okrenuo, lice mu je bilo bijelo kao zid. “Ma… samo sam mislio da ste nešto zaboravili zaključati… htio sam pomoći…”
Dario ga je snimao mobitelom dok sam ja vikala roditeljima da dođu van.
Otac je bio bijesan: “Dosta više tvog pomaganja! Zovi policiju!”
Željko je počeo moliti: “Nemojte, ljudi, imam djecu u Bosni, trebao sam novac… Nisam htio zlo…”
Policija je došla brzo jer su već imali prijave iz drugih sela. Pronašli su kod njega većinu naših nestalih stvari, ali i predmete iz drugih kuća.
Selo je napokon odahnulo, ali ostao je gorak okus u ustima. Povjerenje koje smo imali jedni u druge više nije bilo isto. Mama više nije nosila kolače preko ograde, a ja sam svaku večer provjeravala jesu li vrata zaključana.
Ponekad se pitam – jesmo li mogli drugačije? Je li moguće pomoći nekome tko ne želi pomoć nego koristi tvoju dobrotu protiv tebe?
Što biste vi napravili na našem mjestu? Može li se povjerenje vratiti kad jednom pukne?