Između Dvoje Vatre: Majka, Muž i Nezaboravljena Uvreda
“Neću joj pomoći, Ivana. Ne mogu. Ne nakon svega što mi je napravila!” Dario je stajao nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, pogled mu je bio tvrd kao kamen. U tom trenutku, osjećala sam kako mi srce tone. Majka je ležala u bolnici, slomljene noge nakon pada niz stepenice, a ja sam bila jedina koja joj je mogla pomoći. Ali nisam bila sama – imala sam muža koji je odbijao i pomisliti na to da joj pruži ruku.
“Dario, molim te… Ona je tvoja punica. Znam da nije bila fer prema tebi, ali sad joj stvarno treba pomoć. Ne može sama iz bolnice, a ja radim do kasno svaki dan!”
On je samo odmahnuo glavom. “Ivana, sjećaš li se kad me izbacila iz kuće? Kad sam došao iz malog sela kod vas, s koferom i snovima o fakultetu? Tvoja majka me gledala kao zadnje smeće jer nisam imao ni kune u džepu. Rekla mi je da nisam dovoljno dobar za tebe. Da sam propalica. I izbacila me na ulicu usred zime!”
Sjećanja su mi navirala poput bujice. Bila sam tada mlada, zaljubljena do ušiju u Darija, a majka… Majka je uvijek bila stroga, ponosna žena iz Travnika koja je mislila da zna što je najbolje za mene. Nikad nije voljela Darija jer nije bio iz “dobre” obitelji. Taj dan kad ga je izbacila, plakala sam cijelu noć.
Godinama kasnije, Dario je završio fakultet strojarstva u Zagrebu, zaposlio se u velikoj tvornici i dokazao svima – osim mojoj majci – da vrijedi više nego što su ikad mislili. Ali rana je ostala.
Sada, kad je Marija slomljena i sama, očekuje od mene – od nas – da joj budemo oslonac. A ja sam rastrgana između dvije ljubavi koje se međusobno ne podnose.
“Ivana, ne traži od mene da zaboravim kako sam se osjećao te noći. Znaš li kako je biti gladan i smrznut na autobusnoj stanici? Da nije bilo tvog brata Ante koji mi je donio jaknu i nešto novca, možda bih odustao od svega. Tvoja majka mi nikad nije oprostila što sam ostao uz tebe. Nikad me nije ni pogledala kao čovjeka.”
Suze su mi navrle na oči. “Ali sad joj treba pomoć… Ako joj ne pomognemo, tko će? Ante živi u Njemačkoj, sestra Martina ima troje male djece… Sve pada na mene!”
Dario je šutio dugo, gledajući kroz prozor na kišu koja je neumorno padala po našoj maloj terasi u Dugavama. “Ivana, ne mogu joj oprostiti. Ne još. Možda nikad.”
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su me proganjala: majčine riječi pune prezira, Darijev pogled pun boli kad ga je izbacila iz kuće, moj očaj dok sam pokušavala pomiriti dvoje ljudi koje volim najviše na svijetu.
Sljedećeg jutra otišla sam sama u bolnicu. Majka me dočekala s onim istim tvrdim pogledom koji me uvijek tjerao da se osjećam kao dijete.
“Gdje ti je muž? Zar ga nije sram što ne dolazi pomoći svojoj punici?” pitala je hladno.
“Mama, znaš dobro zašto ne dolazi,” odgovorila sam tiho.
Ona je okrenula glavu prema prozoru. “On nikad nije bio dovoljno dobar za tebe. Da jest, ne bi bio tako osjetljiv na stare uvrede.”
Osjetila sam kako mi bijes raste u grudima. “Mama! On ti nikad nije ništa loše napravio! Ti si njega povrijedila! Zar ne možeš barem sad priznati da si pogriješila?”
Majka je šutjela dugo, a onda tiho rekla: “Možda sam pogriješila… Ali ja sam samo htjela najbolje za tebe. Nisi znala kakav je život kad nemaš ništa. Htjela sam te zaštititi od siromaštva, od razočaranja…”
Suze su joj klizile niz obraze prvi put otkad pamtim.
“Mama… On te nikad neće moći oprostiti ako ti ne priznaš svoju grešku,” šapnula sam.
Te večeri vratila sam se kući slomljena. Dario me dočekao u kuhinji.
“Kako je ona?” pitao je tiho.
“Slomljena. Kao i svi mi.” Sjela sam za stol i gledala ga kroz suze. “Dario… Ako joj ne pomognemo sad, možda više nikad nećemo imati priliku popraviti ovo među nama. Zar stvarno želiš da sve ostane ovako? Da naši sinovi rastu misleći da mržnja može trajati cijeli život?”
Dugo me gledao bez riječi. Onda je ustao i zagrlio me.
“Ne znam mogu li joj oprostiti… Ali mogu pokušati zbog tebe. I zbog naše djece.” Njegov glas bio je slomljen ali iskren.
Sljedećih dana Dario i ja zajedno smo išli kod majke, pomagali joj oko svega – od odlaska liječniku do spremanja stana. Prvi put nakon toliko godina sjeli su za isti stol. Tišina među njima bila je gusta kao magla nad Neretvom.
Jednog dana, dok smo zajedno pili kavu, majka se okrenula Dariju i tiho rekla: “Možda sam bila prestroga prema tebi. Hvala što si ipak došao pomoći.” Dario ju je samo kratko pogledao i kimnuo glavom.
Nije bilo velikih riječi ni zagrljaja – ali prvi put nakon toliko godina osjetila sam tračak nade da će rane možda jednom zacijeliti.
Ponekad se pitam: Koliko daleko trebamo ići zbog obitelji? Je li moguće oprostiti ono što nas najviše boli – ili su neke rane jednostavno preduboke? Što vi mislite?