Majčina odluka: Kada ljubav boli više od svega
“Ne mogu više, mama! Ili ona, ili ja!” Lejlin glas parao je tišinu dnevne sobe, dok su joj oči gorjele od bijesa. Amra je stajala naslonjena na vrata, ruku prekriženih na prsima, s onim svojim tvrdoglavim izrazom lica koji sam prepoznala još dok je bila djevojčica. U tom trenutku, između njih dvije, osjećala sam se kao da stojim na rubu provalije.
“Dosta!” viknula sam, glasom koji mi je bio stran. “Neću više slušati vaše svađe! Ovo nije život!”
Zastala sam, gledajući ih obje – moje kćeri, moje srce i moja bol. Lejla, starija, uvijek odgovorna, uvijek prva u svemu. Amra, buntovna, slobodnog duha, koja nikada nije pristajala na kompromise. Njihov sukob je trajao mjesecima, od kada se Amra vratila iz Zagreba nakon neuspjelog studija. Lejla joj nije mogla oprostiti što je odustala, a Amra nije mogla podnijeti Lejlino stalno moraliziranje.
“Mama, ne možeš stalno birati nju!” Lejla je plakala. “Ja sam ovdje, ja ti pomažem! A ona… ona samo traži probleme!”
Amra je šutjela, ali su joj oči bile pune suza. Znala sam da je povrijeđena. Znala sam i da Lejla ima pravo na svoj bijes. Ali ja… ja sam bila između njih, rastrgana.
Te noći nisam spavala. Sjedila sam u kuhinji, gledala u praznu šalicu kave i razmišljala gdje sam pogriješila. Sjetila sam se dana kad su bile male – kako su se držale za ruke na putu do škole, kako su zajedno plakale kad im je umrla baka. Gdje je nestala ta ljubav?
Sutradan sam ih pozvala obje za stol. Ruke su mi drhtale dok sam govorila:
“Djevojke moje… Ne mogu više ovako. Ova kuća više nije dom. Svaka riječ je kao nož. Volim vas obje, ali ovako ne možemo dalje. Morate otići. Obe. Naći ćete svoj put, možda ćete se i pomiriti kad ne budete pod istim krovom. Ja… ja ću biti dobro.”
Lejla je ustala prva. “Znači, izbacuješ nas? Super mama! Baš si divna!” Zalupila je vratima.
Amra me samo pogledala i tiho rekla: “Znam da ti je teško. Oprosti što sam ti zadavala brige.”
Ostala sam sama u stanu u Hrasnom, okružena njihovim stvarima koje su ostale za njima – Lejlina knjiga o ekonomiji na stolu, Amrina gitara naslonjena na zid. Dani su prolazili sporo. Komšije su me izbjegavale – znali su za svađe, Sarajevo je mali grad za velike tajne.
Jedne večeri zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Azra iz Mostara.
“Jasmina, šta si to uradila? Djeca ti lutaju po gradu! Lejla spava kod prijateljice, Amra kod nekog momka!”
Glas mi je zadrhtao: “Nisam imala izbora… Uništavale su jedna drugu. Uništavale su mene.” Azra je šutjela nekoliko trenutaka.
“Znaš li ti šta znači biti majka? Znaš li koliko bi moja Sabina dala da ima tvoje probleme? Ona nikad nije mogla imati djece! A ti… ti ih tjeraš!”
Nisam imala snage odgovoriti.
Prolazili su tjedni. Svaki dan sam išla na posao u školu kao da se ništa nije dogodilo. Djeca u razredu su me pitala gdje su mi kćeri – slagala sam da su na putovanju. Navečer bih sjedila sama i slušala kako vjetar nosi miris ćevapa s Baščaršije. Ponekad bih zaplakala tako tiho da ni zidovi ne čuju.
Jednog dana dobila sam poruku od Lejle: “Mama, trebam neke papire od kuće. Mogu li doći?”
Srce mi je preskočilo. “Naravno, dušo. Uvijek možeš doći kući.”
Došla je kasno navečer. Sjela je za stol bez riječi.
“Lejla… oprosti mi,” prošaptala sam.
Pogledala me hladno: “Ne znam mogu li ti oprostiti. Ti si majka – tvoj posao je da nas držiš zajedno, a ne da nas tjeraš van kao pse!”
Nisam znala što reći. Samo sam plakala.
Nakon nje došla je Amra, nekoliko dana kasnije. Bila je mršava, umorna.
“Mama… fališ mi,” rekla je i zagrlila me kao kad je bila mala.
Tada sam shvatila – možda nikada neću moći popraviti ono što se dogodilo među njima. Možda će mi zauvijek zamjerati što sam ih izbacila iz doma. Ali možda… možda će jednog dana shvatiti da sam to učinila iz ljubavi.
Danas sjedim sama u stanu i gledam njihove slike iz djetinjstva. Pitam se: Jesam li pogriješila? Je li ljubav ponekad zaista dovoljna? Ili majka mora biti i sudac i krvnik kad ljubav više boli nego što liječi?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće biti dobra majka kad nema dobrog izbora?