Jedna pretraga koja je sve promijenila – Istina koju nikad nisam željela saznati
“Ne, mama, ne možeš mi to sad reći!” viknula sam, tresući se dok sam stajala nasred dnevnog boravka. Otac je šutio, gledao kroz prozor, a sestra Lana je stisnula usne i okrenula glavu. Tog jutra sam još vjerovala da je život predvidljiv i siguran, da su moji roditelji samo obični ljudi iz Travnika koji su se preselili u Zagreb zbog boljeg života. Tog jutra sam još bila njihova kći, studentica koja sanja o budućnosti. Tog jutra sam još vjerovala da znam tko sam.
Sve je počelo sasvim nevino. Pripremala sam se za dodjelu diplome na Filozofskom fakultetu. Trebala sam pronaći jednu staru fotografiju iz djetinjstva za prezentaciju. Otvorila sam maminu ladicu s dokumentima i naišla na fascikl s mojim imenom. Pomislila sam da su unutra moji rodni listovi i školske svjedodžbe. Ali među papirima je bila i jedna požutjela potvrda iz bolnice u Zenici, datirana nekoliko mjeseci prije mog rođenja. Na njoj je pisalo ime žene koje nisam prepoznala – Azra Hadžić.
Srce mi je počelo brže kucati. Zašto bi mama čuvala tu potvrdu? Tko je Azra? Nisam mogla izdržati, upisala sam ime u Google. Prva vijest koja je iskočila bila je o ženi koja je 1995. godine rodila dijete u izbjegličkom kampu kod Zenice i potom nestala. U članku je pisalo da je dijete dano na posvajanje bračnom paru iz Hrvatske. Osjetila sam hladan znoj niz leđa. Je li moguće? Je li to dijete… ja?
Nisam mogla disati. Sve slike iz djetinjstva, svi obiteljski ručkovi, sva putovanja na more – sve mi se odjednom činilo lažnim. Utrčala sam u kuhinju gdje je mama kuhala kavu.
“Mama, tko je Azra Hadžić?”
Šalica joj je ispala iz ruke i razbila se o pločice. Pogledala me kao da me prvi put vidi.
Otac je došao iz dnevnog boravka, a Lana je stajala na vratima, blijeda kao krpa.
“Zašto pitaš?” upitala je mama drhtavim glasom.
“Našla sam potvrdu… I pročitala sam na internetu… Je li to istina? Jesam li ja usvojena?”
Tišina je trajala vječnost. Otac je sjeo za stol i pokrio lice dlanovima.
“Nismo ti htjeli reći… Bojali smo se da ćeš nas mrziti,” prošaptala je mama.
“Pa kako ste mogli? Cijeli život ste mi lagali! Ja… ja nisam vaša kći?”
“Jesi!” viknula je Lana, konačno progovorivši. “Ti si moja sestra, uvijek ćeš biti!”
Ali ja to tada nisam mogla prihvatiti. Osjećala sam se izdano, prevareno, kao da mi je netko istrgnuo tlo pod nogama.
Sljedećih dana nisam razgovarala ni s kim. Prespavala sam kod prijateljice Ivane, ali ni ona nije znala što bi mi rekla. Svi su me gledali sažaljivo ili znatiželjno kad su čuli što se dogodilo. Nisam znala kome pripadam, tko sam zapravo.
Diplomu sam preuzela sama, bez obitelji. Dok su drugi roditelji grlili svoju djecu i slikali se s njima, ja sam stajala po strani i osjećala se kao uljez u vlastitom životu.
Jedne noći odlučila sam pronaći Azru Hadžić. Pisalo je da živi negdje kod Tuzle. Poslala sam nekoliko poruka na Facebook profilima s tim imenom, ali nitko nije odgovorio. Dani su prolazili u magli – nisam jela, nisam spavala, samo sam razmišljala o tome tko bih bila da me nisu posvojili Ana i Zoran.
Jednog popodneva Lana me došla posjetiti.
“Znaš,” rekla je tiho dok smo sjedile na klupi ispred zgrade, “i meni su rekli tek kad sam imala deset godina. Plakala sam cijelu noć jer sam mislila da ću te izgubiti kao sestru. Ali nisi ti samo krv ono što te čini obitelji. Ti si moja sestra jer si bila uz mene kad me Marko ostavio, jer si mi pomagala učiti za maturu, jer si me branila pred mamom kad sam dobila jedinicu iz matematike…”
Nisam znala što reći. Suze su mi klizile niz lice.
Tih dana mama mi je ostavljala poruke na mobitelu: “Volimo te kao svoje dijete… Molim te, oprosti nam.” Otac nije ništa govorio, ali sam ga vidjela kako sjedi na balkonu i puši jednu cigaretu za drugom.
Nakon mjesec dana odlučila sam otići kući. Mama me dočekala na vratima s crvenim očima.
“Znam da ne možeš zaboraviti što smo ti učinili,” rekla je tiho, “ali nadam se da ćeš nam jednog dana oprostiti. Nismo mogli imati djece nakon Lane… Kad smo te prvi put vidjeli u bolnici, znali smo da si naše dijete.”
Gledala sam ih – ljude koji su mi dali sve što imam, ali su mi uzeli istinu o meni.
Prošlo je nekoliko godina otkako znam istinu. Nisam pronašla Azru Hadžić; možda ona ne želi biti pronađena. Možda joj je tako lakše živjeti.
Danas imam svoj stan u Zagrebu i radim kao psihologinja u školi. S roditeljima i Lanom odnos nikad više nije bio isti, ali polako gradimo novo povjerenje. Ponekad se pitam: da nisam tog dana upisala Azrino ime u Google, bih li bila sretnija? Ili je bolje znati istinu, koliko god boljela?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li istina uvijek vrijedna boli koju donosi?