Dida je oženio susjedu i zaboravio na nas: Priča o izgubljenoj obitelji

“Dida, zašto više ne dolaziš na ručak kod nas?” pitala sam ga drhteći, dok su mi ruke bile znojne od nervoze. Sjedio je na klupi ispred kuće, gledajući u daljinu, kao da ga moje riječi ne dotiču. Nada, naša susjeda s kojom je nedavno uplovio u brak, stajala je na vratima i promatrala nas s blagim osmijehom. Nikad nisam voljela taj osmijeh. Bio je to osmijeh pobjednika.

Sve se promijenilo nakon što je baka umrla. Dida je bio slomljen, povučen, a mi smo ga pokušavali utješiti kako smo znali i umjeli. Mama je svaki dan kuhala njegova omiljena jela, tata ga je vodio na pecanje, a ja sam mu čitala novine naglas jer mu je vid oslabio. Ali onda se pojavila Nada. Prvo mu je donosila pite i kolače, a onda su počeli zajedno šetati po selu. Nitko nije ni slutio što će se dogoditi.

“Znaš, Marija, čovjek ne može biti sam cijeli život,” rekla mi je mama jedne večeri dok smo prale suđe. “Ali zar baš s Nadom?” pitala sam kroz suze. “Ona nam nikad nije bila bliska. Sjećaš se kad je ogovarala baku jer nije imala cvijeće u dvorištu?” Mama je samo slegnula ramenima.

Kad nam je dida rekao da će se ženiti, svi smo ostali bez riječi. Tata je izjurio iz kuće, mama se rasplakala, a ja sam samo stajala kao ukopana. “To nije tvoja stvar, djevojčice,” rekla mi je Nada kad sam joj pokušala reći da nam dida treba. “On ima pravo na sreću.”

Nakon svadbe, dida se preselio kod Nade. Odjednom su naši pozivi ostali bez odgovora, a kad bismo došli do njihove kuće, Nada bi izlazila na vrata i govorila da dida spava ili da nije raspoložen za goste. Po selu su počele kružiti priče – neki su govorili da ga Nada iskorištava zbog penzije, drugi su tvrdili da ga stvarno voli. Nama je bilo svejedno što selo priča; nama je falio naš dida.

Jednog dana sam skupila hrabrost i otišla sama do njihove kuće. Kucala sam dugo dok mi nije otvorila Nada. “Dida spava,” rekla je hladno. “Mogu li ga samo vidjeti? Trebam mu nešto reći.” Pogledala me s visoka: “Ne možeš. Nije dobro danas.” Osjetila sam kako mi srce puca.

Tih dana mama i tata su se stalno svađali zbog dide. Tata je govorio da ga treba pustiti na miru, da ima pravo na svoj život. Mama nije mogla podnijeti pomisao da ga više nema za obiteljskim stolom. Ja sam noćima plakala u sobi, gledajući stare slike gdje smo svi zajedno na moru.

Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to Nada. “Marija, možeš li doći? Dida te traži.” Srce mi je preskočilo od uzbuđenja i straha. Kad sam stigla, dida je ležao u krevetu, blijed i slab. “Dođi bliže, mala moja,” šapnuo je. Sjela sam kraj njega i uhvatila ga za ruku.

“Znam da ste svi ljuti na mene,” rekao je tiho. “Ali nisam mogao više biti sam… Oprostite mi što vas nisam zvao… Nada mi pomaže, ali… vi ste mi uvijek u srcu.” Suze su mi klizile niz lice dok sam ga slušala.

“Dida, samo želimo da budeš sretan… ali fališ nam. Ne želim da te izgubim.”

Nada je stajala u kutu sobe i gledala nas bez riječi. Prvi put sam u njenim očima vidjela nešto nalik žaljenju.

Nakon tog susreta stvari su se malo promijenile. Dida nas je počeo češće zvati, ali nikad više nije bio onaj stari dida kojeg sam poznavala prije Nade. Uvijek je bio nekako odsutan, kao da mu dio duše nedostaje.

Ponekad se pitam jesmo li mogli nešto drugačije napraviti. Jesmo li trebali više razumjeti njegovu usamljenost ili smo trebali jače boriti za njega? Je li ljubav prema novoj osobi uvijek izdaja onih starih?

Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali jedno znam – obitelj se ne smije tako lako izgubiti.

Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li dida imao pravo na novu sreću ili smo mi imali pravo tražiti ga natrag?