Kad sam otišao sam na more: Lekcija koju mi je Mia dala
“David, stvarno misliš da je ovo u redu?” Mijin glas me presjekao dok sam pakirao torbu u hodniku. Djeca su već spavala, a tišina stana bila je napeta kao žica na gitari. Pogledao sam je, pokušavajući pronaći riječi koje bi opravdale ono što sam odlučio.
“Ma, Mia, znaš da nam se rijetko pruži prilika za odmor. Dobio sam tu promociju, šef mi je dao slobodne dane… Samo bih malo da predahnem. Znaš kako je bilo zadnjih godina.”
Mia je stajala naslonjena na dovratak, ruku prekriženih. Njene oči su bile umorne, ali i tvrdoglave. “A ja? Kad ću ja predahnuti? Kad ćeš ti ostati s djecom pa da ja odem negdje?”
Zastao sam. Znao sam da nije fer. Godinama smo se borili s računima, kreditom za stan u Novom Zagrebu, vrtićem za Leona i školom za Saru. Naša putovanja svodila su se na vikend kod njenih roditelja u Travniku ili kod mojih u Osijeku. More smo gledali samo na reklamama.
Ali sada, kad sam napokon dobio priliku – kad su mi dali bonus i nekoliko slobodnih dana – osjećao sam da zaslužujem nešto samo za sebe. “Mia, ne mogu više. Treba mi ovo. Samo nekoliko dana.”
Nije ništa rekla. Samo je slegnula ramenima i otišla u spavaću sobu. Te noći nisam mogao zaspati. Čuo sam kako tiho plače iza zatvorenih vrata.
Sljedeće jutro bio sam na putu prema Makarskoj. Vozio sam starog Golfa, radio je svirao Olivera, a ja sam pokušavao uvjeriti sebe da radim pravu stvar. Ali svaki kilometar bio je težak.
Prva dva dana proveo sam na plaži, gledajući obitelji kako se igraju u plićaku. Djeca su vrištala od sreće, roditelji su ih mazili kremom za sunčanje. Osjećao sam se kao uljez među njima. Navečer bih sjedio na terasi apartmana i gledao slike koje mi je Mia slala – Leon s razbijenim koljenom, Sara s novim crtežom. Pisao sam im poruke, ali odgovori su bili kratki.
Treće večeri nazvala me Mia. “David, možeš li pričati?”
“Uvijek mogu za tebe.”
“Znaš što? Razmišljala sam… Ako već ne možemo svi zajedno na more, možda možemo napraviti nešto drugo.”
“Što misliš?”
“Dogovorila sam s Jasminom iz susjedstva da pričuva djecu jednu večer. Idem s curama iz kvarta na koncert u grad. A ti kad se vratiš – ti ćeš biti s njima cijeli vikend, a ja idem kod sestre u Rijeku.”
Bio sam zatečen. Nikad nije tražila ništa za sebe. Uvijek je bila ta koja popušta, koja guta knedle i smiruje situaciju.
“Super,” rekao sam tiho, ali osjećao sam knedlu u grlu.
Te noći nisam mogao spavati. Počeo sam razmišljati o svemu što je Mia prošla sa mnom – kako je ostajala sama kad bih radio prekovremeno, kako je štedjela na sebi da bi djeci kupila nove tenisice, kako nikad nije otišla ni na frizuru bez grižnje savjesti.
Sljedeće jutro ustao sam ranije nego inače. Spakirao sam stvari i krenuo kući dan ranije. Na povratku sam stao u supermarket i kupio Miji njezinu omiljenu čokoladu i cvijeće.
Kad sam stigao kući, djeca su me dočekala s crtežima na kojima smo svi zajedno na moru. Mia je stajala u kuhinji, iznenađena što me vidi.
“Zašto si se vratio ranije?”
“Samo… Shvatio sam da mi odmor ništa ne znači bez vas.”
Nasmiješila se kroz suze i zagrlila me. Te večeri smo svi zajedno jeli pizzu iz kartona i gledali stari film.
Vikend nakon toga Mia je otišla kod sestre, a ja sam ostao s djecom. Prvi put sam shvatio koliko je teško biti stalno tu za njih – svaki sat, svaku minutu.
Kad se vratila, zagrlio sam je kao nikad prije.
Danas znam: nije poanta u tome tko više daje ili tko više uzima. Poanta je u tome da budemo tu jedno za drugo kad je najteže.
Ponekad se pitam – koliko nas tek shvati pravu vrijednost obitelji tek kad nam prijeti da je izgubimo? Koliko nas ima hrabrosti priznati sebi da nismo uvijek bili fer prema onima koje najviše volimo?