Kad Ljubav Postane Računica: Moj Život s Lejlom
“Zar stvarno misliš da je fer?” pitao sam, glas mi je drhtao, ali nisam mogao sakriti ni bijes ni tugu. Lejla je stajala nasred dnevnog boravka, s koferom još uvijek u ruci, sunčane naočale na glavi kao da je upravo sišla s piste, a ne iz autobusa s Jadrana.
“Amire, svaki mjesec uredno plaćam svoj dio režija, hrane, svega. Ovo što mi ostane — to je moje. Zar nije tako bilo dogovoreno?”
Dogovoreno. Ta riječ mi je odzvanjala u glavi kao hladan tuš. Prije dvije godine, gledajući one američke emisije gdje parovi vode odvojene račune i hvale se kako su slobodni i neovisni, činilo nam se to modernim i poštenim. Lejla je tada rekla: “Ne želim da ikad ovisim o tebi, niti ti o meni. Bit ćemo partneri, ali i pojedinci.”
Pristao sam, iako sam duboko u sebi osjećao nelagodu. U Bosni i Hrvatskoj, ljudi još uvijek vjeruju u zajedničku kasu, u ono ‘sve moje je tvoje’. Ali mi smo htjeli biti drugačiji. Htjeli smo dokazati da ljubav ne mora značiti financijsku ovisnost.
Prvih nekoliko mjeseci bilo je čak zabavno. Svaki od nas bi platio svoj dio računa u kafiću, dijelili smo troškove za stan, internet, čak i za mačka kojeg smo udomili. Ali onda su počele sitnice — ona bi kupila sebi novu haljinu, ja bih sebi priuštio izlazak s prijateljima. Nismo više dijelili radost malih iznenađenja; sve se svelo na ‘moje’ i ‘tvoje’.
Najgore je bilo kad sam shvatio da više ne znam što Lejla voli jesti za doručak. Nekad sam joj donosio burek iz pekare bez pitanja, a sad sam se pitao hoće li mi zamjeriti ako joj platim kavu. Kao da smo postali cimeri, a ne muž i žena.
Sve je kulminiralo prošli tjedan. Vratio sam se ranije s posla i našao poruku na stolu: “Otišla sam na more. Trebalo mi je malo odmora. Sve sam platila sama.”
Nisam mogao vjerovati. Bez razgovora, bez planiranja — samo je otišla. Zvao sam je, nije se javljala. Tek treći dan poslala je poruku: “Ne ljuti se, Amire. Ovo je moj novac.”
Sjedio sam na balkonu našeg malog stana u Sarajevu i gledao kako kiša pada po praznim ulicama. Sjetio sam se kako smo nekad sanjali zajedničke izlete do Plitvica ili Mostara, kako smo maštali o vikendima na selu kod mojih roditelja u okolici Tuzle. Sad mi se činilo da su ti snovi nestali negdje između dvije Excel tablice.
Kad se vratila, pokušao sam razgovarati.
“Lejla, zar ti nije žao što nisi htjela da idemo zajedno? Zar ti nije nedostajalo ono naše?”
Pogledala me ravnodušno: “Amire, ti si mogao isto tako otići negdje sa svojim novcem.”
“Ali ja nisam htio! Htio sam s tobom!”
Tišina. Samo zvuk kiše kroz otvoren prozor.
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svojim roditeljima — kako su uvijek sve dijelili, pa čak i kad su imali malo. Sjećam se kako bi mama uvijek ostavila zadnji komad pite za tatu, a on bi ga krišom vratio njoj na tanjur.
Mi smo imali sve — dva dobra posla, stan, auto — ali nismo imali ono najvažnije: osjećaj da smo zajedno u svemu.
Počeli smo sve češće šutjeti za stolom. Njezine poruke su bile kratke: “Jesi platio struju?” “Treba li kupiti mlijeko?”
Jedne večeri sam rekao:
“Lejla, bojim se da smo postali stranci.”
Nije odgovorila odmah. Samo je gledala kroz prozor.
“Možda smo pogriješili,” šapnula je napokon. “Možda ljubav nije matematika.”
Te riječi su me pogodile jače nego išta prije.
Sljedećih dana pokušavali smo razgovarati o svemu — o tome kako nas je ta ‘sloboda’ zapravo udaljila jedno od drugog. Priznali smo si da nam nedostaje osjećaj zajedništva, da nam fali ona spontanost kad jedno drugome kupimo sitnicu bez razmišljanja o tome čiji je novac.
Ali povjerenje je već bilo poljuljano. Svaka nova odluka bila je teža; svaki razgovor završavao bi pitanjem: “A tko će to platiti?”
Ponekad mislim da smo previše željeli biti moderni i neovisni, a zaboravili smo što znači biti par u ovim našim krajevima gdje ljudi još uvijek vjeruju u ‘zajednički lonac’.
Sad sjedim ovdje i pitam se: Je li moguće imati slobodu i bliskost istovremeno? Ili nas ta potraga za osobnom neovisnošću na kraju uvijek udalji od onih koje najviše volimo?
Što vi mislite — može li brak opstati kad svatko gleda samo svoje račune?