Između Dva Doma: Pisma Izgubljene Kćeri
“Ne možeš to napraviti, Ana! Mama ne želi u dom!” vikala je moja sestra Ivana, dok su joj oči bile pune suza, a ruke stisnute u šake. Stajala sam nasred dnevnog boravka naše stare kuće u Sarajevu, osjećajući kako mi se srce cijepa na pola. Miris kave i starog namještaja miješao se s napetošću u zraku. Na stolu su ležali papiri od agencije za nekretnine – kuća je prodana, novac je na računu, ali mi nismo imali pojma što dalje s mamom.
Mama je sjedila tiho u kutu, gledajući kroz prozor kao da traži izlaz iz vlastitih misli. Njene ruke su drhtale dok je vrtjela rub marame. “Djevojke moje, ne svađajte se zbog mene…” prošaptala je, ali nas dvije nismo mogle prestati.
“Ivana, ti si rekla da ne možeš uzeti mamu kod sebe u Mostar! Ja radim po cijele dane u Zagrebu! Što predlažeš? Da je ostavimo samu?” pokušavala sam ostati mirna, ali glas mi je podrhtavao.
Ivana je šutjela nekoliko trenutaka, a onda je tiho rekla: “Možda bismo trebale pitati Amira. On ima veliku kuću, a i mama ga voli.”
Amir, naš brat, već godinama živi u Njemačkoj. Posljednji put kad je bio ovdje, jedva da je proveo sat vremena s mamom. “Amir ima svoj život. On ne može samo tako doći i brinuti se za nju!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. Sjećanja na djetinjstvo navirala su poput bujice – mirisi bakinih pogačica, zvuk smijeha iz dvorišta, tata koji popravlja bicikl… Sve to sada nestaje s ovom kućom. Ali mama više nije ona ista žena koja nas je čuvala i tješila. Zaboravlja gdje je ostavila ključeve, ponekad me ne prepozna kad dođem s posla.
“Ana, ja ne mogu gledati kako mama vene u domu među strancima,” Ivana je šapnula. “Zar nema drugog rješenja?”
Nisam znala što reći. U meni se borila krivnja što razmišljam o domu za starije i bijes što sve pada na mene. Prijateljica Sanja mi je rekla: “Znaš li koliko ljudi nema ni za lijekove? Ti barem imaš mogućnost birati dom ili privatnu njegu.” Ali nije to tako jednostavno. Nije stvar samo u novcu.
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam za kuhinjskim stolom i pisala pismo Amiru:
“Dragi brate,
Ne znam više što da radim. Ivana i ja se stalno svađamo oko mame. Kuća je prodana, ali osjećam kao da smo izgubili puno više od zidova i krova. Mama je sve slabija, a mi nemamo rješenje. Možeš li nam pomoći? Možda imaš neku ideju ili možeš doći na nekoliko mjeseci? Ne znam više kome da se obratim…”
Odgovor sam čekala danima. U međuvremenu, mama je pala u kupaonici. Srećom, nije ništa slomila, ali to je bio znak da više ne možemo čekati.
“Ana, moramo odlučiti,” rekla mi je Ivana dok smo sjedile u bolničkoj čekaonici. “Ako ti misliš da je dom najbolje rješenje, podržat ću te. Samo… molim te, izaberi neki gdje će biti ljudi koji govore naš jezik, gdje će imati društvo.”
Nisam mogla vjerovati da popušta. Ali vidjela sam joj na licu koliko ju boli ta odluka.
Kad sam napokon dobila Amira na telefon, bio je kratak: “Ne mogu doći. Imam posao, djeca su mala… Pošaljite mi broj računa za troškove doma. Žao mi je, Ana.”
Osjetila sam hladnoću kroz cijelo tijelo. Sve se svelo na novac i praktičnost.
Dani su prolazili u traženju doma, obilascima ustanova i razgovorima s osobljem. Svaka soba mirisala je na lijekove i dezinfekciju, ali bilo je i toplih osmijeha među osobljem i štićenicima koji su igrali šah ili gledali turske serije.
Kad smo mamu prvi put dovele u dom u predgrađu Zagreba, držala me za ruku kao dijete. “Hoćeš li dolaziti često?” pitala me tiho.
“Hoću, mama. Obećavam,” slagala sam jer sam znala da ću dolaziti koliko mogu, ali nikad dovoljno često.
Prvih tjedana Ivana i ja smo dolazile zajedno. Mama se polako navikavala, ali svaki put kad bismo odlazile, gledala nas je s tugom koju nikad neću zaboraviti.
Jedne večeri Ivana me nazvala: “Ana, jesi li sigurna da smo napravile pravu stvar? Zamisli da jednog dana naše kćeri odluče isto za nas…”
Nisam imala odgovor. Samo sam šutjela i plakala.
Sada, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam težinu te odluke. Mama se smiješi kad dođem, ali znam da joj nedostaje dom – onaj pravi dom koji smo prodali zbog praktičnosti i nesposobnosti da budemo zajedno kao obitelj.
Ponekad se pitam: Jesmo li izdali svoju majku ili smo samo žrtve vremena u kojem živimo? Može li ljubav preživjeti između dva doma – onog kojeg smo izgubili i ovog kojeg smo izabrali za nju?