Vjenčanje na čekanju: Istina koju nisam želio čuti

“Ne mogu sad, mama, znaš da biramo pjesmu za prvi ples!” viknuo sam u slušalicu, pokušavajući sakriti nervozu pred Ivanom. Ali njezin glas bio je tih, slomljen: “Molim te, Adnane, dođi odmah… i ponesi one papire za osiguranje. U bolnici sam.”

Srce mi je preskočilo. Pogledao sam Ivanu, koja je odmah shvatila ozbiljnost situacije. “Idi, ja ću sve srediti ovdje. Samo mi javi kad stigneš,” rekla je tiho, stisnuvši mi ruku.

Trčao sam kroz kišu prema autu, osjećajući kako mi se svijet ruši pod nogama. Mama je uvijek bila stub naše male obitelji otkad nas je tata napustio. Nikad nije pokazivala slabost, čak ni kad su računi stizali, a novca nije bilo. Sad je ona trebala mene.

U bolnici sam je pronašao na odjelu interne medicine. Bila je blijeda, oči su joj bile upale, ali pokušala se nasmiješiti kad me vidjela. “Evo papira, mama. Što se dogodilo?” pitao sam, ali ona je samo odmahivala glavom.

“Samo… ostani tu malo sa mnom. Lijepo je što si došao,” šaptala je.

Doktorica je ušla, pogledala me i tiho rekla: “Možete li na trenutak izaći? Moramo razgovarati o nalazima.”

Stajao sam u hodniku, gledao kroz prozor na mokre pločnike Sarajeva i osjećao kako mi se grlo steže. Sjetio sam se djetinjstva – kako me mama vodila na ćevape kod Želje, kako smo zajedno gledali Dinamove utakmice na starom televizoru. Nikad nije tražila ništa za sebe.

Kad sam se vratio u sobu, mama je gledala kroz prozor. “Adnane… ima nešto što ti moram reći prije nego što doktorica dođe.”

Sjeo sam pokraj nje, osjećajući kako mi ruke drhte.

“Nisam ti sve rekla o tvom ocu,” počela je tiho. “Nije otišao zato što nas nije volio. Otišao je jer… jer sam ga ja natjerala. Imao je problema s kockom, dugove koje nisam mogla više podnositi. Bojala sam se za tebe, za nas…”

Osjetio sam kako mi se svijet ruši drugi put tog dana. “Zašto mi to sad govoriš? Zašto si šutjela sve ove godine?”

“Mislila sam da ćeš biti sretniji ako misliš da te napustio zbog sebe, a ne zbog mene… Nisam htjela da ga mrziš. Ali sad… možda ga trebaš pronaći. Možda će ti trebati kad mene više ne bude.”

“Mama! Nemoj tako pričati! Sve će biti dobro!” povikao sam, ali ona je samo zatvorila oči.

Doktorica je ušla s ozbiljnim izrazom lica. “Gospođo Hadžić, nalazi nisu dobri. Morat ćemo vas zadržati i započeti liječenje odmah. Gospodine Hadžiću, možda bi bilo dobro da pozovete još nekoga iz obitelji.”

Bio sam paraliziran. Nisam imao nikoga osim nje. Ivana me zvala svakih pola sata, ali nisam mogao govoriti. Samo sam sjedio uz mamin krevet i držao je za ruku.

Nakon nekoliko dana, mama je bila sve slabija. Jedne noći, dok su svjetla na odjelu prigušena, šapnula mi je: “Nađi ga, Adnane. Oprosti mu ako možeš… i oprosti meni.”

Te riječi su me proganjale dok sam hodao pustim ulicama Sarajeva u zoru. Ivana me čekala kod kuće, ali nisam mogao razgovarati ni s njom. Osjećao sam se izdano i izgubljeno – kao da cijeli moj život nije bio ono što sam mislio.

Kad sam napokon skupio snage ispričati Ivani istinu, zagrlila me i rekla: “Obitelj nije ono što nam drugi ostave – nego ono što sami izgradimo. Tvoja mama te voljela najviše na svijetu. To ne možeš zaboraviti.”

Ali kako oprostiti? Kako pronaći oca kojeg nikad nisam poznavao? I kako nastaviti planirati vjenčanje kad mi se čini da se tlo pod nogama raspada?

Dani su prolazili u magli između bolnice i kuće. Mama je umrla tiho jedne subotnje večeri dok su zvona s Katedrale zvonila za večernju misu.

Na sprovodu su došli susjedi, nekoliko rođaka iz Zenice koje nisam vidio godinama i Ivanina obitelj koja me držala kao svoga sina.

Nakon svega ostao sam s pitanjem koje mi ne da mira: Je li bolje živjeti u laži koja štiti ili u istini koja boli? I može li ljubav koju gradimo danas izliječiti rane iz prošlosti?

Što biste vi učinili na mom mjestu? Da li biste tražili oca ili pokušali zaboraviti prošlost?