Ispovijed u 17:30 – Istina iza crkvenih vrata
“Opet ideš?” pitala sam ga dok je navlačio sivi kaput i žurno gledao na sat. “Požuriću, misa počinje za deset minuta,” odgovorio je, izbjegavajući moj pogled. Bila je to već peta večer zaredom kako izlazi iz kuće u isto vrijeme, uvijek s istim izgovorom. Prije toga, crkvu je posjećivao samo za Božić i Uskrs, a sada odjednom – svaki dan.
Zovem se Ivana. Imam 52 godine i živim u Sarajevu s mužem Damirom i našom kćeri Lanom, koja studira u Zagrebu. Damir i ja smo zajedno više od dvadeset i pet godina. Prošli smo rat, izbjeglištvo, povratak, gradili život ispočetka. Nikada nisam mislila da će nas nešto tako svakodnevno kao odlazak u crkvu udaljiti jedno od drugog.
Sve je počelo nakon Uskrsa. Damir je postao zamišljen, često bi sjedio na balkonu i gledao u prazno. “Nešto me pritišće, Ivana. Osjećam da sam pogriješio mnogo toga u životu,” rekao mi je jedne večeri dok smo pili kafu. Pomislila sam da je to samo kriza srednjih godina. Svi moji prijatelji su prolazili kroz to – neki su počeli trčati maratone, drugi su kupovali motore ili mijenjali posao. Damir je izabrao crkvu.
U početku sam bila sretna. Mislila sam: “Eto, možda će mu vjera pomoći da pronađe mir.” Čak sam ga podržavala, ponekad išla s njim na misu nedjeljom. Ali ubrzo sam primijetila promjene. Počeo je skrivati mobitel, zaključavati ga šifrom koju nisam znala. Više nije pričao o poslu, izbjegavao je zajedničke večere pod izgovorom umora.
Jednog dana sam slučajno vidjela poruku na njegovom mobitelu dok je ostavio telefon na stolu: “Vidimo se večeras?” Srce mi je stalo. Pošiljatelj: Marija. Znam nekoliko Marija, ali nijedna nije bila toliko bliska našem krugu prijatelja da bi mu slala takve poruke.
Te večeri nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, slušala kako Damir diše pored mene, mirno kao da nema nikakvih briga. Ujutro sam odlučila razgovarati s njim.
“Damire, tko ti piše poruke navečer?” upitala sam ga dok smo doručkovali.
Pogledao me zbunjeno, pa spustio pogled u šalicu kave. “To je… prijateljica iz crkve. Pomažem joj oko nekih stvari.”
“Kakvih stvari?”
“Ma ništa posebno, ima problema u braku pa joj dajem savjete.”
Osjetila sam kako mi se želudac steže od nelagode. Nisam mu vjerovala, ali nisam imala dokaza ni snage za svađu.
Sljedećih dana postala sam opsjednuta sumnjom. Pratila sam ga pogledom kad bi izlazio iz kuće, gledala kroz prozor kako odlazi niz ulicu prema crkvi. Jedne večeri odlučila sam ga slijediti. Obukla sam kaput preko pidžame i krenula za njim na sigurno rastojanje.
Vidjela sam ga kako ulazi u crkvu, ali nije otišao na misu. Umjesto toga, skrenuo je prema sakristiji gdje ga je čekala žena – visoka, tamnokosa, možda desetak godina mlađa od mene. Prepoznala sam Mariju iz viđenja; znala sam da pjeva u crkvenom zboru.
Stajali su blizu jedno drugome, razgovarali tiho, a onda ju je Damir zagrlio. Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa meni – nama.
Vratila sam se kući prije njega i sjela za kuhinjski stol. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavala smisliti što dalje. Kad se vratio, gledala sam ga ravno u oči.
“Znam sve,” rekla sam tiho.
Damir je zastao na vratima, lice mu se izobličilo od šoka i srama.
“Ivana… nije onako kako misliš…”
“Ne laži me više! Vidjela sam vas!”
Sjeo je nasuprot mene i počeo pričati – o tome kako se osjeća izgubljeno, kako mu nedostaje uzbuđenje u životu, kako ga Marija sluša i razumije. “Nisam htio da te povrijedim,” rekao je tiho.
Nisam plakala. Samo sam osjećala prazninu i nevjericu. Godinama smo gradili povjerenje, a sada se sve raspadalo zbog nekoliko susreta iza crkvenih vrata.
Sljedećih tjedana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Lana je primijetila napetost kad je došla kući za vikend.
“Mama, što se događa?” pitala me dok smo prale suđe.
“Ništa što bi ti trebala brinuti,” slagala sam, ali ona me pogledala onim svojim prodornim očima koje su uvijek sve znale.
Damir i ja smo pokušali razgovarati još nekoliko puta, ali svaki put bi završili šutnjom ili prepirkama. On je tvrdio da nije prešao granicu, da mu Marija samo pomaže da pronađe smisao života. Ja nisam mogla oprostiti ni samu pomisao na izdaju.
Na kraju sam mu rekla: “Ako želiš biti s njom – idi. Ali nemoj me više lagati.” Otišao je iz stana na nekoliko dana pod izgovorom da mora razmisliti o svemu.
U tim danima samoće shvatila sam koliko sam izgubila sebe pokušavajući spasiti nešto što možda više ne postoji. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – susjedama, prijateljicama – koje su šutjele zbog djece ili straha od osude okoline.
Kad se Damir vratio, rekao mi je da želi ostati sa mnom i pokušati popraviti naš brak. Nisam znala mogu li mu opet vjerovati, ali pristala sam na bračno savjetovanje kod župnika Ante.
Danas još uvijek živimo zajedno, ali ništa više nije isto. Povjerenje se teško vraća kad jednom pukne.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi s lažima samo zato što se bojimo istine? Je li bolje znati ili živjeti u neznanju? Što biste vi učinili na mom mjestu?