Kad otac ode: Priča o odlasku i potrazi za odgovorima
“Ne mogu više, Jasmina. Ili ja ili tvoje stalne sumnje!” Otac je vikao iz hodnika, dok je majka stajala nasred dnevne sobe, ruku stisnutih u šake. Ja sam sjedio na stepenicama, pokušavajući ne disati preglasno, kao da će me svaki šum odati i natjerati ih da prestanu. Ali nisu prestali. Nikada ne prestanu kad jednom počnu.
“Onda idi, Ivice! Vrata su ti otvorena!” Majčin glas bio je oštar, ali oči su joj bile crvene i vlažne. Otac je zgrabio torbu koju je već danima držao spremnu kraj vrata. Pogledao me na trenutak, ali nije rekao ništa. Samo je izašao. Vrata su se zatvorila tiho, gotovo s olakšanjem.
Tog trenutka, naš svijet se raspao. Moja sestra Lana, koja ima samo četrnaest godina, ušla je iz kuhinje s tanjurom u ruci. “Je li stvarno otišao?” pitala je tiho. Kimnuo sam glavom, a ona je samo sjela na pod i počela plakati. Nisam znao što reći. Nisam znao što osjećam – bijes, tugu ili olakšanje.
Majka je nekoliko minuta samo stajala, a onda se srušila na kauč. “Šest mjeseci. Dao mi je šest mjeseci da odlučim želim li ga natrag ili ne,” rekla je više sebi nego nama. “A što ćemo mi?” upitao sam, glas mi je zadrhtao. “Kako ćemo dalje?”
Sljedećih dana kuća je bila tiha kao grob. Majka je išla na posao u bolnicu, vraćala se kasno i često nije ni večerala s nama. Lana se povukla u svoju sobu i slušala glazbu satima. Ja sam pokušavao održati privid normalnosti – skuhao bih ručak, oprao suđe, čak i ponekad usisao stan. Ali sve je bilo nekako prazno.
Jedne večeri, dok sam sjedio za stolom i gledao u praznu šalicu čaja, Lana je došla do mene. “Zašto nas je ostavio? Zar smo mi krivi?” pitala je kroz suze. Zagrlio sam je i rekao ono što sam i sam želio vjerovati: “Nismo mi krivi. To su njihovi problemi.” Ali duboko u sebi nisam bio siguran.
Nakon dva tjedna otac se javio porukom: “Javite ako vam što treba.” To je bilo sve. Nije pitao kako smo, nije pitao za Lanu ni za mene. Samo ta hladna rečenica koja me boljela više nego da nije ništa napisao.
Majka je počela sve češće razgovarati s tetkom Sanjom iz Osijeka. Jedne večeri čuo sam ih kako pričaju na balkonu.
“Ne znam što da radim, Sanja. Ne mogu ga više gledati kako me krivi za sve. A djeca… Oni pate najviše.”
“Jasmina, moraš misliti na sebe i njih. Ako ga vratiš samo zbog djece, bit će još gore. Djeca sve osjete,” odgovorila joj je tetka.
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Je li bolje da se otac vrati zbog nas ili da ostanemo ovako – slomljeni, ali barem bez svađa?
Jednog popodneva Lana i ja smo otišli do bake Zore u Travnik. Baka nas je dočekala s toplim pogačama i čajem od mente.
“Djeco moja, život vam neće uvijek biti po volji. Ali morate znati tko ste i što želite,” rekla nam je dok smo sjedili za stolom.
“Bako, misliš li da će se tata vratiti?” upitala je Lana.
Baka je uzdahnula i pogledala kroz prozor prema planinama.
“Nekad ljudi odu jer ne znaju kako ostati. A nekad se vrate kad shvate što su izgubili. Ali vi morate biti svoji – s njim ili bez njega.”
Te večeri sam dugo razmišljao o bakinim riječima. Što ako otac nikad ne shvati? Što ako ga majka ne želi natrag? Što ako nikad više ne budemo obitelj kakva smo bili?
Vratio sam se kući s osjećajem praznine koji nisam mogao ispuniti ničim – ni učenjem, ni izlascima s prijateljima, ni razgovorima s Lanom. Majka je bila sve umornija, a otac se javljao sve rjeđe.
Jednog dana Lana nije došla iz škole na vrijeme. Zvao sam joj mobitel, ali nije se javljala. Panika me obuzela – što ako joj se nešto dogodilo? Nakon sat vremena došla je kući uplakana.
“Svi su me pitali gdje mi je tata! Ne mogu više! Svi misle da smo mi krivi!” vikala je kroz suze.
Te noći sam prvi put ozbiljno razmišljao o tome da potražim pomoć – možda psihologa ili nekoga tko bi nam mogao pomoći da shvatimo kako dalje.
Majci sam to predložio za večerom.
“Možda bismo trebali razgovarati s nekim stručnim? Svi patimo, a ne znamo kako dalje,” rekao sam tiho.
Majka me pogledala umorno, ali prvi put nakon dugo vremena vidio sam tračak nade u njenim očima.
“Možda imaš pravo, sine. Možda nam svima treba pomoć,” rekla je i zagrlila me.
Tih dana počeli smo zajedno odlaziti kod psihologinje Mirele u Dom zdravlja. Prvi razgovori bili su teški – puno suza, puno ljutnje i nerazumijevanja. Ali polako smo počeli shvaćati da nismo sami i da nismo krivi za ono što se dogodilo između naših roditelja.
Otac se nakon četiri mjeseca javio s prijedlogom da popijemo kavu svi zajedno.
Sjeli smo u kafić na Ilidži – on, majka, Lana i ja. Bio je to neugodan susret; svi smo izbjegavali pogledati jedni druge u oči.
“Znam da sam vas povrijedio,” rekao je otac napokon. “Ali nisam mogao više živjeti u toj napetosti. Trebao sam vrijeme za sebe.” Majka ga je gledala bez riječi.
“A mi? Mi nismo trebali ništa?” Lana ga je pitala kroz suze.
Otac nije imao odgovor.
Nakon tog susreta stvari nisu postale lakše, ali barem smo znali gdje stojimo. Majka nije željela da se vrati – odlučila je da nastavimo sami. Otac nam pomaže financijski, ali više nije dio našeg svakodnevnog života.
Danas, godinu dana kasnije, još uvijek osjećam prazninu kad ga vidim na ulici ili kad Lana zaplače zbog nekog filma o sretnoj obitelji. Ali naučili smo živjeti s tim – zajedno, kao troje ljudi koji su prošli kroz oluju i preživjeli.
Ponekad se pitam: Je li bolje imati obitelj po svaku cijenu ili pronaći mir u onome što nam ostane? Što biste vi učinili na mom mjestu?