Rođendanski poklon koji je promijenio sve: Priča o malom Adnanu i velikom srcu

“Adnane, jesi li siguran da želiš ovo uraditi?” pitala me mama dok sam stajao ispred nje, držeći u ruci šarenu kovertu punu novčanica koje sam dobio za šesti rođendan. Srce mi je lupalo kao ludo, ali nisam oklijevao. “Jesam, mama. Amar nema ni jednu novu majicu, a ja imam puno. I on nikad ne jede užinu u školi. Ja želim da on bude sretan kao ja.”

Mama me gledala onim pogledom koji govori više od riječi – ponos, tuga i zabrinutost sve odjednom. Tata je sjedio za stolom, šutio i gledao kroz prozor, a sestra Lejla je tiho slagala knjige u torbu. U našoj kući u Zenici nije bilo puno novca, ali uvijek smo imali dovoljno za osmijeh i toplu riječ. Ipak, znao sam da ono što želim napraviti nije mala stvar.

Sve je počelo prije nekoliko dana kad sam vidio Amara kako sjedi sam na klupi u školskom dvorištu. Dok smo svi jeli sendviče i kekse, on je samo gledao u pod. Prišao sam mu i pitao: “Zašto ne jedeš ništa?” Slegnuo je ramenima i rekao: “Nisam gladan.” Ali oči su mu bile tužne, a ruke su mu drhtale od hladnoće jer je nosio tanku jaknu koja mu je bila mala.

Te večeri nisam mogao zaspati. Razmišljao sam o Amarovoj mami koju sam jednom vidio kako skuplja plastične boce po parku. Razmišljao sam o tome kako bi bilo da ja nemam ni užinu ni toplu odjeću. Kad mi je mama došla poželjeti laku noć, rekao sam joj: “Mama, mogu li ja svoj rođendanski novac dati Amaru?”

Nije odmah odgovorila. Sutradan su ona i tata dugo razgovarali u kuhinji. Čuo sam kako tata kaže: “Adnan je još mali, možda ne razumije…” A mama je šaptala: “Možda baš zato što je mali bolje vidi ono što mi ne želimo vidjeti.”

Na kraju su pristali. Mama mi je pomogla da stavim novac u kovertu i napišem poruku: “Za Amara – od Adnana.” U školi sam pričekao da svi izađu iz učionice i onda mu tiho pružio kovertu. “Ovo je za tebe. Da možeš kupiti nešto što ti treba.” Amar me gledao zbunjeno, a onda su mu oči zasjale kao kad sunce izađe iza oblaka. Zagrlio me tako jako da sam jedva disao.

Nisam znao da će to što sam napravio izazvati toliku buru. Učiteljica Ivana je saznala za to i pozvala moju mamu na razgovor. Mislio sam da će biti ljuta, ali ona je samo plakala od sreće. Učiteljica je ispričala cijelom razredu šta se dogodilo (iako sam ja želio da to ostane tajna). Djeca su počela donositi užinu za Amara i još nekoliko djece koja nisu imala dovoljno.

Priča se proširila po školi, a onda i po cijelom gradu. Jednog dana došla je novinarka iz lokalnih novina i pitala me zašto sam to napravio. Rekao sam joj: “Zato što svi trebamo biti prijatelji.” Sljedeće sedmice organizirana je humanitarna akcija – roditelji, nastavnici i djeca skupljali su odjeću, obuću i hranu za sve kojima treba.

Ali nije sve bilo lako. Neki roditelji su šaptali na hodnicima: “Zašto baš Adnan? Šta sad, svi trebamo davati svoje pare?” Drugi su govorili kako to nije naše da se miješamo u tuđe probleme. Čak se i moj najbolji prijatelj Dino naljutio jer nisam njemu kupio igračku koju smo zajedno gledali u izlogu.

Jedne večeri tata me sjeo na krilo i rekao: “Adnane, ponosan sam na tebe, ali moraš znati da ljudi nisu uvijek spremni pomoći. Neki će ti zavidjeti, neki neće razumjeti.” Gledao sam ga zbunjeno: “Ali zar nije bolje kad svi pomažemo?” Tata se nasmiješio tužno: “Jest, sine, ali svijet nije uvijek pravedan.”

U školi su se stvari promijenile. Amar više nije bio sam – djeca su ga pozivala na igru, a učiteljica ga je često pitala treba li mu nešto. Ja sam bio sretan zbog njega, ali osjećao sam se čudno kad su me svi gledali kao nekog junaka. Nisam želio biti poseban – samo sam želio da moj prijatelj ne bude tužan.

Jednog dana Amar mi je prišao i rekao: “Hvala ti, Adnane. Sad imam novu jaknu i mogu jesti užinu svaki dan. Kad porastem, ja ću pomoći nekome kao što si ti meni pomogao.” Zagrlili smo se i smijali kao da nema sutra.

Ali kod kuće nije uvijek bilo lako. Mama je morala raditi duže smjene u trgovini jer smo potrošili dio novca koji nam je trebao za račune. Tata je bio nervozan jer nije mogao pronaći bolji posao otkako se tvornica zatvorila. Lejla mi je jednom rekla: “Ti si dobar brat, ali ponekad mislim da bi trebao misliti i na nas.” Osjećao sam krivnju, ali nisam znao kako drugačije pomoći.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam dao svoj rođendanski novac Amaru. Naša škola sada ima kutiju za donacije u hodniku, a ljudi iz cijelog grada donose stvari za djecu kojima treba pomoć. Ponekad sjedim na prozoru svoje sobe i gledam svjetla grada, pitajući se jesam li napravio pravu stvar.

Možda nisam promijenio svijet, ali promijenio sam jedan život – a možda i više njih. I pitam vas: Zar nije vrijedno pokušati biti dobar, čak i kad to znači žrtvovati nešto svoje? Da li bismo svi trebali češće gledati oko sebe i pitati – kome danas mogu biti prijatelj?