Muškarci u mom životu: Između izbora i posljedica

“Ne možeš tako, Lejla! Ne možeš stalno bježati od sebe!” vikao je moj otac, dok su mu ruke drhtale iznad stola prepunog nepojedene večere. Miris sarme širio se kuhinjom, ali meni je u grlu stajao knedl. Pogledala sam ga, starog i umornog, i shvatila da više ne znam tko sam – ni što želim.

Moje ime je Lejla. Imam trideset i četiri godine i živim u Sarajevu. Odrasla sam u porodici gdje su se osjećaji skrivali pod tepih, a odluke donosile šaptom iza zatvorenih vrata. Majka, Senada, uvijek je govorila: “Bolje tiha patnja nego javna sramota.” Otac, Jusuf, bio je čovjek od malo riječi, ali kad bi progovorio – tresla bi se kuća.

Prvi put sam osjetila što znači biti viđena kad sam upoznala Darija. Bio je student iz Splita, došao na razmjenu u Sarajevo. Plave oči, osmijeh koji topi snijeg na Trebeviću. S njim sam se osjećala kao da mogu sve – smijali smo se po kiši, pili kafu na Baščaršiji, sanjali o životu bez granica. Ali Darijo je bio slobodan duh. “Lejla, ja ne mogu ostati ovdje. More me zove, znaš?” rekao mi je jedne večeri dok smo sjedili na zidiću kod Vijećnice. Srce mi je puklo na pola. Nisam imala hrabrosti otići s njim – nisam mogla ostaviti roditelje, posao u školi, sigurnost poznatog.

Nakon njega došao je Emir. On je bio sve što Darijo nije – stabilan, predvidljiv, čovjek koji voli red i mir. Radio je kao pravnik u općini, imao stan na Grbavici i planirao život do detalja. “Lejla, vrijeme ti je da se skrasiš. Godine idu,” govorio bi dok bi mi stavljao ruku na rame kao da me želi ukrotiti. S njim sam osjećala sigurnost, ali i težinu – kao da nosim kaput koji mi ne pristaje. Moja majka je bila presretna: “Emir je dobar dečko. Nećeš bolje naći!”

Ali ja sam sanjala Darija. Sanjala sam more i slobodu. I tako sam ostala s Emirom još dvije godine, pokušavajući uvjeriti sebe da je to ljubav. Svake nedjelje kod njegove majke osjećala sam se kao gost u vlastitom životu. Njegova sestra Amra me gledala ispod oka: “Kad će svadba? Kad će djeca?” Nisam imala odgovora.

Jedne zime upoznala sam Tarika. Bio je profesor književnosti iz Tuzle, došao na seminar u našu školu. Imao je tu neku tihu snagu – nije puno govorio, ali kad bi nešto rekao, osjećala sam da me razumije do srži. S njim sam mogla biti svoja – pričati o knjigama, strahovima, snovima koje nikome nisam priznala. Počeli smo se viđati krišom; osjećala sam se živo prvi put nakon dugo vremena.

Ali Tarik je bio oženjen. Imao je dvoje djece i ženu koja ga je čekala kod kuće. “Lejla, ne mogu te povrijediti više nego što već jesam,” rekao mi je jednog dana dok smo šetali Vilsonovim šetalištem. Suze su mi klizile niz lice dok sam gledala kako odlazi.

Vratila sam se Emirovom zagrljaju iz navike i straha od samoće. Ali više nisam bila ista žena. Počela sam kasno dolaziti kući, izbjegavala njegove pozive, gasila mobitel kad bi me tražio. Jedne večeri me dočekao pred zgradom: “Lejla, jesi li ti normalna? Šta ti fali sa mnom?” Pogledala sam ga i shvatila da mu ne mogu objasniti prazninu koju osjećam.

Roditelji su postajali sve nervozniji. Majka me molila: “Nemoj nas brukati pred svijetom! Svi pitaju kad će svadba!” Otac je šutio danima, a kad bi progovorio, bilo bi to samo da me podsjeti koliko sam ih razočarala.

U međuvremenu, Darijo mi je poslao poruku iz Splita: “Lejla, još uvijek mislim na tebe kad slušam Olivera.” Srce mi je zaigralo, ali znala sam da više nisam ona djevojka s početka priče. Nisam imala snage za nove početke.

Jedne večeri sjela sam sama u svojoj sobi i gledala stare fotografije – Darijo na plaži u Makarskoj, Emir s buketom ruža za moj rođendan, Tarik s knjigom u ruci i osmijehom koji mi je grijao dušu. Shvatila sam da su svi oni bili dijelovi mene koju sam tražila kroz druge ljude.

Na kraju nisam izabrala nijednog od njih. Otišla sam iz Sarajeva u Zagreb – sama, bez plana i bez obećanja. Pronašla sam posao u knjižari na Trgu bana Jelačića i počela ispočetka. Ponekad me uhvati tuga kad vidim zaljubljene parove ili čujem poznatu pjesmu na radiju. Ali prvi put u životu osjećam mir.

Pitam se: Jesam li pogriješila što nisam ostala? Jesam li kukavica jer nisam birala ljubav nego sebe? Ili tek sada prvi put biram ispravno?

Šta vi mislite – koliko puta žena treba slomiti srce da bi pronašla svoje mjesto pod suncem?