Između Dviju Oluja: Priča o Snazi i Prijateljstvu u Sarajevu
“Sakrij se, Lejla!” Emina je šaptala kroz zube dok smo se stiskale iza hladnog zida haustora. Vanjski svijet bio je prepun pucnjeva, ali meni su srce parale riječi koje su dolazile iz stana iznad – mama i tata su se opet svađali. “Nije vrijeme za to!” viknula sam u sebi, ali glas mi je ostao zarobljen u grlu.
Bila je to zima 1993. godine u Sarajevu. Snijeg je padao, ali nije bilo dovoljno drva ni za grijanje ni za kuhanje. Emina i ja smo dijelile sve – komad kruha, šalicu čaja, pa čak i strah. Ona je izgubila oca na Grbavici, ja sam gledala kako mi brat odlazi na liniju svaki dan, a vraća se sve tiši i stariji.
“Lejla, jesi dobro?” Emina me povukla za rukav kad je granata odjeknula negdje blizu Markala. “Jesam… samo… znaš, nekad mi se čini da je lakše vani nego unutra. Bar znaš odakle dolazi opasnost.”
Sjele smo na stepenice, sklupčane jedna uz drugu. “Moja mama stalno plače. Kaže da ne zna kako ćemo dalje. Ja joj ne mogu pomoći, a osjećam se krivom što sam još živa,” priznala je Emina tiho.
“I ja isto,” odgovorila sam. “Ali znaš što? Kad si ti tu, nekako mi je lakše. Kao da zajedno možemo izdržati sve.”
Tih dana, hrabrost nije značila samo pretrčati ulicu pod snajperima. Hrabrost je bila ustati iz kreveta kad nemaš što doručkovati, nasmiješiti se mlađoj sestri iako znaš da nemaš odgovore na njena pitanja. Hrabrost je bila reći mami da će sve biti u redu, iako ni sama ne vjeruješ u to.
Jednog dana, dok smo Emina i ja pokušavale pronaći drva u parku, naišle smo na staricu koja je sjedila na klupi, ogrnuta starim šalom. “Djevojke, imate li nešto za pojesti?” pitala nas je promuklim glasom.
Pogledale smo se i bez riječi podijelile posljednju koricu kruha koju smo imale. Starica nam je zahvalila suzama u očima. “Vi ste moje heroine,” rekla je.
Te riječi su me pogodile jače od bilo koje granate. Heroina? Ja? Osjećala sam se tako slabo, tako izgubljeno. Ali kad sam pogledala Eminu, shvatila sam – možda nismo heroine iz priča, ali smo heroine jedna drugoj.
Navečer sam sjedila s mamom u mraku, slušajući kako vjetar nosi miris dima kroz razbijene prozore. “Lejla, oprosti što sam danas vikala na tebe,” šaptala je mama. “Samo… bojim se. Bojim se za tebe, za brata… za sve nas.”
Zagrlila sam je i prvi put nakon dugo vremena pustila suze da teku slobodno. “I ja se bojim, mama. Ali imamo jedna drugu. I Eminu. I sve one male stvari koje nas drže na okupu.”
Sljedećih dana Emina i ja smo pomagale susjedima nositi vodu s izvora, dijelile smo cigarete vojnicima na kontrolnim točkama i smijale se kad god bismo mogle – jer smijeh je bio naš otpor.
Jedne noći, dok smo sjedile na prozoru i gledale zvijezde iznad razrušenog grada, Emina me pitala: “Misliš li da ćemo ikad opet živjeti normalno?”
Nisam znala odgovor. Ali znala sam da dokle god imamo jedna drugu, imamo razlog boriti se.
Proljeće je došlo tiho, donoseći miris svježeg zraka i nade. Brat mi se vratio kući – ranjen, ali živ. Mama je počela pjevati stare pjesme dok bi kuhala ono malo što smo imali. Emina i ja smo sjedile na klupi ispred zgrade i gledale djecu kako crtaju kredama po asfaltu.
“Znaš,” rekla sam joj jednog dana, “možda nikad nećemo zaboraviti ovu zimu. Ali možda baš zbog nje znamo koliko možemo biti jake.”
Danas, kad god čujem pucanj ili vrisak u daljini, sjetim se onih dana s Eminom – naše hrabrosti i prijateljstva koje nas je održalo živima.
Ponekad se pitam: Što nas zapravo čini hrabrima – borba protiv onih koji nas napadaju izvana ili protiv strahova koji žive u nama? Kako vi nalazite snagu kad vam se čini da ste sami?