Između Dva Doma: Priča o Majčinstvu, Gubitku i Novim Počecima
“Ivana, jesi li sigurna da ovo želiš?” pitala me moja sestra Ana dok smo sjedile u kuhinji, a kiša je lupkala po prozoru. Pogledala sam u Lejlu, moju kćer, koja je crtala sunce na papiru, nesvjesna oluje koja se spremala. “Moram, Ana. Ona ima pravo znati tko su joj roditelji. I oni imaju pravo znati nju.”
Nisam znala što očekivati kad sam krenula tražiti Lejline biološke roditelje. Znala sam samo njihova imena: Jasmina i Emir. Socijalna radnica mi je rekla da su nestali iz sustava prije dvije godine, da su završili na ulici negdje u Zagrebu. Srce mi se stezalo pri pomisli na to. Lejla je imala osam godina, a ja sam joj bila sve – ali nisam mogla pobjeći od njezinih pitanja o porijeklu.
Prvi put sam ih ugledala na tramvajskoj stanici kod Glavnog kolodvora. Jasmina je bila sitna žena s tamnim podočnjacima i rukama koje su drhtale dok je grlila Emira. On je izgledao starije nego što jest, s licem izrezbarenim borama i pogledom koji je bježao od mog. “Vi ste… Ivana?” upitala je tiho Jasmina, kao da se boji izgovoriti moje ime.
“Da. Došla sam zbog Lejle. Ona želi vas upoznati. I… ako želite, možete doći kod mene. Samo privremeno, dok ne stanete na noge.”
Emir je šutio, ali Jasmina je zaplakala. “Nismo zaslužili… Ali hvala ti.”
Tako su Jasmina i Emir ušli u naš život – i naš mali stan na Trešnjevci postao je tijesan od emocija i neizrečenih riječi. Prvih dana sve je bilo nespretno. Lejla ih je gledala sa znatiželjom i oprezom, a ja sam pokušavala balansirati između svoje uloge majke i osjećaja krivnje što im nisam mogla dati više.
Jedne večeri, dok smo večerali juhu od povrća, Lejla je pitala: “Zašto ste me dali?” Tišina je pala kao težak pokrivač. Jasmina je spustila žlicu i pogledala me, tražeći dopuštenje. Kimnula sam joj glavom.
“Bila sam bolesna, dušo,” rekla je Jasmina drhtavim glasom. “Nismo imali novca ni za hranu, ni za lijekove. Tvoj tata i ja… nismo znali kako da ti damo ono što zaslužuješ. Zato smo te dali Ivani. Ona ti je spasila život.”
Lejla je šutjela, a ja sam osjećala kako mi srce puca na pola.
S vremenom su se stvari počele komplicirati. Emir nije mogao pronaći posao – nitko nije htio zaposliti čovjeka bez adrese i s prošlošću ovisnosti. Jasmina je pokušavala pomoći u kući, ali često bi nestajala na sat-dva bez objašnjenja. Počela sam sumnjati da se vratila starim navikama.
Jedne noći, probudila me buka iz kupaonice. Zatekla sam Jasminu kako pretražuje ormarić s lijekovima. “Što radiš?” upitala sam oštro.
Pogledala me očima punim srama. “Samo… boli me glava. Nisam ništa uzela, kunem se.” Nisam joj vjerovala.
Ana mi je sljedeći dan rekla: “Ivana, moraš misliti na Lejlu. Ne možeš spasiti cijeli svijet.” Ali kako da ih izbacim? Oni su njezini roditelji.
Napetost je rasla iz dana u dan. Emir je postajao sve nervozniji, a Lejla zbunjenija. Jednog popodneva došla je iz škole uplakana jer su joj djeca rekla da joj roditelji žive na ulici.
“Mama, zašto svi misle da sam drugačija?” pitala me kroz suze.
Zagrlila sam je čvrsto. “Nisi drugačija, ljubavi moja. Samo imaš više ljudi koji te vole nego većina djece.”
Ali ni sama više nisam bila sigurna u to.
Jedne večeri Emir se nije vratio kući. Jasmina je sjedila za stolom i plakala. “Otišao je… Rekao je da ne može više ovako živjeti, da smo ti samo teret.” Nisam znala što reći.
Sljedećih dana Jasmina se povukla u sebe. Lejla ju je pokušavala razveseliti crtežima i pričama iz škole, ali Jasmina kao da nije bila prisutna.
Tada sam donijela odluku – moram zaštititi Lejlu, pa makar to značilo da Jasmina i Emir više ne budu dio našeg života.
Jednog jutra sjela sam s Jasminom uz kavu.
“Jasmina, volim te kao sestru, ali ne mogu više ovako. Lejla pati. Moraš odlučiti hoćeš li potražiti pomoć ili otići.” Pogledala me s očajem u očima.
“Ivana… bojim se biti sama.” Suze su joj tekle niz lice.
“Nisi sama. Ali moraš se boriti za sebe – i za Lejlu.”
Jasmina je pristala otići na liječenje u zajednicu za žene bez doma u Dubravi. Lejli sam objasnila da njezina mama treba pomoć i da će joj biti bolje kad se vrati.
Dani su prolazili sporo, ali osjećala sam olakšanje – i tugu zbog svega što smo izgubile.
Ponekad se pitam jesam li napravila pravu stvar – jesam li bila sebična ili hrabra? Može li ljubav biti dovoljna kad prošlost neprestano kuca na vrata?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće voljeti dijete toliko jako da riskirate sve što imate?