Dvije vatre u meni: Priča o izborima koje nosimo
“Lejla, kako si mogla? Kako si mogla to napraviti meni, svojoj sestri?” Mirzin glas je drhtao, a oči su joj bile pune suza. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena starim fotografijama i mirisom bakine štrudle koji se još uvijek zadržavao u zraku. U ruci sam držala oporuku – papir koji je promijenio sve.
Nisam znala što reći. Srce mi je tuklo kao ludo, a u glavi mi je odzvanjalo ono što mi je prije nekoliko dana rekao stari susjed Ivo dok smo sjedili na klupi ispred zgrade: “Znaš, Lejla, u svakom čovjeku gori dvije vatre. Jedna je bijes, druga je oprost. Koju hraniš, ta će te progutati.” Tada sam se samo nasmijala, misleći da su to još jedne njegove mudrosti za koje nema vremena u stvarnom životu.
Ali sada, dok gledam Mirzine suze i osjećam težinu papira u ruci, shvaćam da sam na rubu – između dvije vatre.
Sve je počelo kad je baka umrla. Nas dvije smo odrasle kod nje u Sarajevu, nakon što su nam roditelji poginuli u prometnoj nesreći na putu za more. Baka nas je podizala s puno ljubavi, ali i s puno pravila. “Sestre moraju biti jedna drugoj sve na svijetu,” govorila bi dok bi nam plela džempere. Ali život nije uvijek pravedan.
Kad je došlo vrijeme za podjelu bakine kuće u Mostaru, Mirza je očekivala da ćemo sve dijeliti pola-pola. Ali baka je u oporuci ostavila kuću meni. “Lejla ima više potreba, Mirza ima muža i posao u Zagrebu,” pisalo je drhtavim rukopisom. Nisam znala za to dok odvjetnik nije pročitao oporuku pred nama.
Mirza me pogledala kao da sam joj zabola nož u leđa. “Znači, ti si znala? Sve si ovo planirala?”
“Nisam! Kunem ti se, nisam imala pojma!”
Ali nije mi vjerovala. I tu je počela naša tiha borba – hladni pogledi na obiteljskim okupljanjima, poruke bez odgovora, šutnja koja je boljela više od bilo kakvih riječi.
Jedne večeri, kad više nisam mogla izdržati, otišla sam kod Ive. Sjeli smo na klupu ispod stare lipe.
“Ivo, što da radim? Osjećam se kao da gubim sestru. Ne mogu joj objasniti da nisam ništa skrivila. A opet, osjećam krivnju jer imam nešto što ona nema.”
Ivo je otpuhnuo dim cigarete i pogledao me onim svojim prodornim očima.
“Lejla, znaš li onu priču o dvije vatre? U svakom od nas gori bijes i gori oprost. Nije stvar u tome što ti je život dao, nego što ćeš ti napraviti s tim. Ako hraniš bijes, izgubit ćeš sestru zauvijek. Ako hraniš oprost – možda ćeš izgubiti kuću, ali ćeš sačuvati ono što vrijedi više.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala Mirzu kako pakuje svoje stvari iz bakine sobe.
“Mirza, molim te… Ostani još malo. Popij kafu sa mnom kao nekad.”
Okrenula se prema meni s gorčinom u glasu: “Zašto? Da gledam kako uživaš u onome što bi trebalo biti naše?”
“Nije mi do kuće… Do tebe mi je!”
Tišina. Samo zvuk sata na zidu i miris stare kave.
“Znaš li koliko sam puta poželjela da si ti umrla umjesto roditelja? Da barem ne moram gledati ovo lice koje me podsjeća na sve što sam izgubila?”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam plakala. Samo sam sjela do nje i šutjela.
Prošlo je nekoliko tjedana otkako smo zadnji put razgovarale. Kuća je bila prazna bez njezine prisutnosti – bez njezinog smijeha i čak bez njezinih prigovora. Svaki dan sam razmišljala o tome što bi baka rekla da nas vidi ovakve.
Jednog jutra zazvonio mi je mobitel. Bila je to Mirza.
“Lejla… Možemo li razgovarati?”
Sjele smo u mali kafić na Baščaršiji gdje smo nekad pile limunadu kao djeca.
“Znaš… Razmišljala sam o svemu. Oprosti mi za ono što sam rekla. Bila sam povrijeđena i ljubomorna. Ali ne mogu izgubiti sestru zbog kuće. Ako želiš – prodajmo kuću i podijelimo novac. Ili ti ostani tu, a ja ću dolaziti kad poželim osjetiti miris bakinog vrta. Samo… nemoj me više isključivati iz svog života.”
Osjetila sam olakšanje kakvo nisam dugo osjećala.
“Ne želim kuću bez tebe u njoj. Hajde da zajedno odlučimo što ćemo s njom – kao sestre, kao obitelj.”
Zagrlile smo se prvi put nakon dugo vremena.
Danas sjedim na istoj onoj klupi ispod lipe i razmišljam o Ivinim riječima. U meni još uvijek gore obje vatre – bijes zbog nepravde i oprost zbog ljubavi. Svaki dan biram koju ću hraniti.
Pitam se: Koliko nas svakodnevno hrani pogrešnu vatru? I koliko nas shvati prekasno što smo izgubili dok nismo naučili praštati?