Odluka na raskršću: Priča o zemlji, obitelji i ponosu
“Ivana, jesi li ti normalna? Znaš li ti koliko je šezdeset milijuna kuna?” brat mi je vikao dok je lupao šakom o stol. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali zrak je bio težak, zasićen napetošću. Mama je šutjela, gledala kroz prozor prema polju pšenice koje se zlatilo pod kasnim proljetnim suncem. Tata je sjedio u kutu, šutljiv kao i uvijek kad su velike odluke na stolu.
“Znam, Marko. Ali znaš i ti što nam je djed uvijek govorio. ‘Zemlja se ne prodaje. Zemlja se čuva.'”
Marko je prevrnuo očima. “Djed je bio dobar čovjek, ali vremena su se promijenila. Pogledaj oko sebe! Selo se prazni, svi idu u Njemačku ili Irsku. A nama nude novac koji nikad nećemo zaraditi ni za deset života!”
Suze su mi navrle na oči. Nisam znala što reći. U meni se lomilo sve – ljubav prema zemlji na kojoj sam odrasla, sjećanja na djetinjstvo kad sam s bakom brala jagode, i strah od budućnosti u kojoj možda više nećemo imati ništa osim uspomena.
“Ivana, dijete moje,” mama je tiho progovorila, “ja bih voljela da ostanemo. Ali razumijem i Marka. Nije lako gledati kako svi odlaze, kako nema posla, kako se trudimo a jedva preživljavamo.”
Tata je podigao pogled. “Nije sve u novcu. Kad prodaš zemlju, prodao si dio sebe. Sjećaš li se kad smo sadili onu šljivu iza kuće? Koliko si puta plakala kad bi pala i ogrebala koljeno? A opet si se vraćala. Zemlja te zove natrag, uvijek.”
U tom trenutku zazvonio je mobitel. Bio je to gospodin Šimić iz Zagreba, predstavnik investitora koji su htjeli kupiti našu zemlju za izgradnju solarne elektrane i luksuznih vila.
“Gospođo Ivana, nadam se da ste razmislili o našoj ponudi. Ovo je prilika koja se ne propušta. Vaša obitelj može živjeti bezbrižno do kraja života.”
Glas mu je bio uljudan, ali hladan. Kao da govori o nekoj tuđoj zemlji, ne o onoj na kojoj sam naučila hodati.
“Još nismo donijeli odluku,” odgovorila sam drhtavim glasom.
Nakon što sam spustila slušalicu, Marko je opet počeo: “Ivana, molim te! Znaš da sam ostao ovdje samo zbog vas. Da nije bilo tebe i mame, već bih bio u Minhenu! Ovo nam je izlaz!”
Svi smo šutjeli. Čak ni pas Roko nije lajao; kao da je i on osjećao težinu trenutka.
Te noći nisam mogla spavati. Izašla sam van, sjela na klupu ispod stare lipe i gledala zvijezde. Sjetila sam se bake Ane i njezinih priča o ratu, gladi i tome kako su ljudi tada prodavali posljednje komade zemlje da bi preživjeli. Ali ona nikad nije prodala našu njivu – govorila je da će nas zemlja uvijek nahraniti ako joj damo ljubavi.
Ujutro sam otišla do susjede Mirele po svježa jaja. Ona me dočekala s osmijehom: “Čula sam za ponudu. Cijelo selo bruji o tome! Što ćete odlučiti?”
Slegnula sam ramenima: “Ne znam još… Srce mi kaže jedno, glava drugo.”
Mirela me pogledala ozbiljno: “Ivana, znaš li koliko bi ljudi ovdje prodalo sve za pola te svote? Ali znaš li što bi ostalo poslije? Prazne kuće i prazna srca. Pogledaj samo kuću od Stipe – prodao zemlju, otišao u Njemačku, a sad mu djeca ni ne znaju gdje im je djedovina.”
Te riječi su mi odzvanjale cijeli dan u glavi.
Kad sam se vratila kući, Marko je već bio spreman za još jednu svađu.
“Ivana, zadnji put te pitam – jesi li svjesna što odbijaš? Znaš li da bih mogao kupiti stan u Zagrebu, otvoriti firmu? Da više ne moramo gledati kako nam propadaju traktori jer nemamo za gorivo?”
Pogledala sam ga ravno u oči: “Znam sve to, Marko. Ali znaš li ti što gubimo ako prodamo? Gubimo mjesto gdje smo odrasli, gdje ćemo možda jednog dana dovesti svoju djecu da nauče što znači raditi i voljeti zemlju. Gubimo dio sebe.”
Mama je tiho zaplakala. Tata je ustao i zagrlio me.
“Ivana ima pravo,” rekao je tiho. “Novac dođe i prođe. Ali zemlja ostaje – ili nestane zauvijek ako je damo drugima koji ne znaju što znači orati, sijati i čekati kišu kao spas.”
Marko je sjeo za stol i pokrio lice rukama.
“Ne znam… Možda ste vi u pravu. Možda sam ja slab jer želim lakši život…”
Prišla sam mu i zagrlila ga.
“Nisi slab, brate moj. Samo si umoran od borbe. Svi smo umorni. Ali možda baš zato trebamo ostati – zbog onih prije nas i onih poslije nas.”
Te večeri smo svi zajedno otišli do njive. Stajali smo u tišini dok su se sjenke spuštale preko polja.
Sutradan sam nazvala gospodina Šimića.
“Gospodine Šimiću, zahvaljujemo na ponudi, ali odlučili smo ostati vjerni svojoj zemlji. Naša djedovina nije na prodaju.”
Nakon toga cijelo selo nas je gledalo s poštovanjem koje nikad prije nisam osjetila. Ljudi su dolazili čestitati nam na hrabrosti; neki su plakali od sreće jer smo pokazali da još ima onih koji ne prodaju sve za novac.
Ponekad se pitam jesmo li napravili pravu stvar ili smo samo produžili agoniju borbe za opstanak na selu koje polako umire. Ali kad vidim sunce kako izlazi nad našim poljima i osjetim miris svježe pokošene trave, znam da smo izabrali srcem.
Možda će jednog dana netko od vas biti pred istom odlukom: prodati prošlost za sigurniju budućnost ili ostati vjeran korijenima? Što biste vi učinili na našem mjestu?