Povratak kući: Između sestrinske ljubavi i bračne oluje
“Zar ti stvarno misliš da je ovo normalno? Da ja više ne mogu imati mira u vlastitom stanu?” Damirov glas odjekivao je kroz hodnik, a ja sam stajala na vratima svoje stare sobe, stisnutih šaka, pokušavajući zadržati suze. Ivana je stajala između nas, pogleda prikovanog za pod, kao da će joj parket dati odgovore koje traži.
Vratila sam se u Zagreb nakon što mi je propao posao u Osijeku. Nije bilo lako priznati poraz, ali Ivana me dočekala raširenih ruku. “Ma naravno da možeš kod nas, sestrice! Bit će nam kao nekad!” rekla je tada, a ja sam povjerovala da će sve biti dobro. Nisam ni slutila koliko će moj povratak uzdrmati temelje njihove svakodnevice.
Prvih tjedan dana bilo je podnošljivo. Damir je bio suzdržan, ali pristojan. Ivana i ja smo navečer pile čaj i gledale stare slike iz djetinjstva. Smijale smo se našim glupostima, prisjećale se ljetovanja na Braču, maminog gulaša i tatinih šala. No, ubrzo su počele sitne trzavice. Damir bi kolutao očima kad bih ostavila šalicu na stolu ili kad bih zaboravila ugasiti svjetlo u hodniku. “Nisi više dijete, Ana,” rekao bi kroz zube.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, čula sam ih kako se svađaju u spavaćoj sobi. “Ne mogu više ovako!” vikao je Damir. “Tvoja sestra je svuda po stanu! Nema privatnosti!” Ivana mu je tiho odgovarala: “To je moja sestra… Nema gdje drugo. Zar bi ti nju izbacio na ulicu?” Damir je zalupio vratima i izašao van.
Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Počela sam izbjegavati zajedničke prostorije, jela bih kasno navečer kad bi oni već legli. Ivana je pokušavala održati ravnotežu, ali vidjela sam da joj je teško. Jedne noći sjela je kraj mene na kauč i tiho rekla: “Ana, molim te, pokušaj malo više… Znam da ti nije lako, ali ni Damiru nije. On nikad nije živio s nekim osim sa mnom.”
Pokušala sam. Prijavila sam se na nekoliko poslova, čistila stan, kuhala ručak kad bi njih dvoje radili prekovremeno. Ali ništa nije pomagalo. Damir je postajao sve hladniji prema meni, a Ivana sve umornija.
Vrhunac je bio prošli petak. Vratila sam se iz šetnje i zatekla ih kako sjede za stolom, lica im ozbiljna. “Ana,” započeo je Damir, “mislim da ovako više ne ide. Otkad si se vratila, naš brak je na rubu. Ja… razmišljam o razvodu.” Ivana je briznula u plač.
“Zar ti stvarno misliš da sam ja kriva za sve?” pitala sam ga drhteći. “Nisam tražila da mi propadne život! Nisam tražila da budem teret!”
Damir je šutio, gledao kroz prozor kao da ga se sve ovo ne tiče. Ivana me zagrlila i kroz suze šapnula: “Ne želim birati između vas dvoje…”
Te noći nisam spavala. Prebirala sam po porukama na mobitelu, tražila oglase za stanove koje si ne mogu priuštiti. Sjetila sam se majke koja nas je uvijek učila da obitelj drži zajedno, ma što bilo. Ali što kad tvoja prisutnost razara ono što voliš?
Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Damir bi me izbjegavao, a Ivana bi nestajala na poslu do kasno navečer. Počela sam sumnjati jesam li ja stvarno uzrok svih njihovih problema ili su njihovi problemi postojali i prije mene.
Jednog jutra, dok sam kuhala kavu, Damir je ušao u kuhinju. “Ana… možda sam bio grub,” rekao je tiho. “Ali osjećam se kao stranac u vlastitom domu.”
“I ja,” odgovorila sam iskreno.
Sjeli smo za stol prvi put bez vike ili suza. “Možda bismo trebali svi zajedno razgovarati,” predložila sam. “Ne želim biti razlog vašeg kraja.” Damir je kimnuo glavom.
Te večeri sjeli smo svi troje za isti stol. Ivana je drhtala dok je govorila: “Ne želim izgubiti ni tebe ni njega… Ali ako ovako nastavimo, izgubit ću oboje.”
Razgovor nije riješio sve probleme, ali barem smo prvi put svi priznali kako se osjećamo. Dogovorili smo se da ću intenzivnije tražiti posao i pokušati pronaći svoj smještaj čim budem mogla. Ivana i Damir su odlučili otići na bračno savjetovanje.
Dani prolaze sporo, ali osjećam da barem više nisam samo pasivni promatrač vlastite nesreće. I dalje me boli što sam možda uzrokovala pukotine u njihovom braku, ali shvaćam da ponekad problemi postoje puno prije nego što ih netko drugi razotkrije.
Pitam se: Jesmo li mi sami odgovorni za tuđe nesreće ili samo otkrivamo ono što već postoji? Može li obitelj preživjeti kad život od nas traži nemoguće izbore?