Kraj našeg puta: Razvod nakon 35 godina braka
“Zašto si opet tako šutljiv, Ivane?” upitala sam ga dok je navlačio kaput, pogledavajući kroz prozor na sivilo prosinačkog jutra. Pas, kojeg su nam Ana i Dario ostavili na čuvanje, već je nervozno šetkao po hodniku. “Idem do groblja. Nisam bio kod roditelja mjesecima,” odgovorio je kratko, bez da me pogleda. Zatvorio je vrata za sobom, a ja sam ostala sama u tišini našeg stana u Novom Zagrebu.
Na Novu godinu uvijek smo bili sami. Djeca su odrasla, imaju svoje živote, a mi smo postali čuvari njihovih pasa i biljaka kad god negdje idu. Nekad mi je to bilo simpatično, osjećala sam se korisno. Ali ove godine, osjećala sam samo prazninu. Pogledala sam na sat – 19:15. Ivana još nema. Pas je cvilio kraj vrata.
Sjetila sam se naših početaka. Kako smo se upoznali na maturalnoj zabavi u Mostaru, kako smo zajedno gradili život u Zagrebu, kako smo se borili kroz rat i nestašicu. Sjećam se kako smo zajedno plakali kad nam je sin otišao studirati u Rijeku, kako smo slavili kad nam se rodila prva unuka. Sve te godine činile su mi se kao čvrst temelj, ali sada… sada je sve bilo klimavo.
Telefon je zazvonio. “Mama? Sve ok? Tata se ne javlja na mobitel,” pitala je Ana zabrinuto. “Sve je u redu, dušo. Otišao je na groblje. Vratit će se uskoro,” slagala sam, iako ni sama nisam bila sigurna.
Kad se napokon vratio, bilo je skoro deset sati navečer. Lice mu je bilo crveno od hladnoće, ali oči su mu bile nekako prazne. Sjeli smo za stol, šutke jeli ostatke francuske salate i pohanog mesa od ručka.
“Ivane, što ti je?” upitala sam ga tiho.
Pogledao me ravno u oči prvi put nakon dugo vremena. “Ne mogu više ovako, Marija. Osjećam se kao stranac u vlastitoj kući. Djeca nas koriste kao servis, ti si stalno nervozna ili umorna… Ja… ja želim nešto drugo od ostatka života.”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. “Što to znači?”
“Želim razvod,” rekao je tiho.
U tom trenutku svijet mi se srušio. Nisam mogla disati. “Nakon svega? Nakon 35 godina? Zar ti ništa ne znači sve što smo prošli?”
“Znači mi, ali više ne mogu živjeti ovako. Želim mir. Želim otići na selo, obnoviti kuću mojih roditelja i biti sam sa sobom. Ne želim više ovu rutinu, ove tišine između nas koje su glasnije od svake svađe.”
Nisam znala što reći. Suze su mi tekle niz lice dok je pas cvilio pod stolom.
Sljedećih dana sve je bilo kao u magli. Djeca su primijetila da nešto nije u redu. Dario me pitao: “Mama, jeste li vi dobro? Tata je čudan.” Nisam imala snage reći istinu.
Počeli smo razgovarati o podjeli stana, o tome tko će zadržati vikendicu na Plitvicama, tko će uzeti auto. Sve te stvari koje su nam nekad bile zajedničke sada su postale predmeti pregovora.
Jedne večeri, dok sam slagala stare fotografije u kutiju, naišla sam na sliku s našeg prvog ljetovanja na Jadranu. Smijali smo se na plaži u Baškoj Vodi, djeca su gradila kule od pijeska, a Ivan me držao za ruku kao da me nikad neće pustiti.
“Što nam se dogodilo?” pitala sam ga kasnije te večeri.
Sjeo je do mene na kauč, pogladio me po ramenu i rekao: “Prestali smo razgovarati, Marija. Prestali smo sanjati zajedno. Postali smo dvoje ljudi koji žive pod istim krovom iz navike i straha od samoće.”
“A što ako pokušamo ponovno? Možda… možda možemo otići zajedno na selo? Možda možemo pronaći nešto novo za nas?” pitala sam ga očajnički.
Odmahnuo je glavom. “Prekasno je za nas. Ja moram pronaći sebe prije nego što bude kasno.”
Djeca su bila šokirana kad smo im rekli istinu. Ana je plakala: “Kako možete sad odustati? Zar vam ništa ne znači obitelj?” Dario je bio ljut: “Zar ste cijeli život glumili sreću pred nama?”
Nisam imala odgovora ni za njih ni za sebe.
Sada sjedim sama u stanu koji mi više ne znači ništa. Gledam kroz prozor na praznu ulicu i pitam se gdje smo pogriješili. Je li ovo sudbina svih dugih brakova – da završe u tišini i nesporazumu?
Možda će Ivan pronaći mir na selu, možda ću ja pronaći sebe u ovom novom životu koji me plaši više nego išta dosad.
Ali jedno ne mogu prestati misliti: Je li moguće ponovno pronaći sreću nakon što ti se cijeli svijet raspadne? Ima li nade za nas koji ostanemo sami nakon toliko godina zajedništva?