„Sine, Jesi Li Sretan?“ – Povratak u Kuću Bivše Svekrve
„Sine, jesi li sretan?“ – riječi su koje mi još uvijek odzvanjaju u glavi dok stojim pred vratima stana gospođe Ljubice, moje bivše svekrve. Ruke mi drhte dok pokušavam smiriti dah. Nisam je vidjela otkako sam se razvela od Ivana prije dvije godine. Tada mi je rekla: „Ne očekuj da ćemo ostati u kontaktu. Ti si sada prošlost.“ A sada me zove na čaj, kao da se ništa nije dogodilo.
Zvono odzvanja kroz hodnik. Vrata se otvaraju i ona stoji tamo, sitna, ali uspravna kao uvijek. Oči joj sjaje nekom novom toplinom. „Ajde, Jasmina, nemoj stajati na hodniku. Uđi, skuhala sam onaj tvoj zeleni čaj.“
Ulazim, osjećam miris svježe pečenih kolača i lavande. Sve je isto kao prije, ali i nekako drugačije. Sjedamo za stol. Ona me promatra, a ja osjećam kako mi srce lupa kao da ću nešto priznati.
„Znaš,“ počinje tiho, „često mislim na tebe. I na Ivana. Nije mi lako palo ono što se dogodilo.“
Šutim. Ne znam što da kažem. Sjećanja naviru – Ivanove ljubomorne scene, njegovo povlačenje u sebe, moja borba da ostanem svoja u braku koji me gušio. Ljubica je tada uvijek stajala uz njega.
„Zašto si me pozvala?“ napokon pitam.
Ona uzdahne. „Zato što sam pogriješila. Nisam te slušala kad si trebala pomoć. Mislila sam da je moj sin uvijek u pravu. Ali sad vidim…“
Glas joj zadrhti. „Ivan nije dobro. Zatvorio se u sebe još više otkad ste se rastali. Ne javlja se ni meni često. A ja… osjećam krivnju.“
Gledam je i ne znam osjećam li olakšanje ili ljutnju. Toliko sam puta željela da prizna barem dio odgovornosti.
„Znaš li koliko sam puta plakala zbog vas?“ pitam tiho.
Ljubica klimne glavom. „Znam. I ja sam plakala. Ali nisam znala kako pomoći.“
Šutimo nekoliko trenutaka. Onda ona ustaje i donosi album sa slikama.
„Pogledaj…“ pokazuje mi slike s našeg vjenčanja, izleta na Plitvice, Božića kad smo svi zajedno kitili bor u njenom malom stanu u Travnom.
„Sve je to prošlo,“ kažem.
„Ali ti si još uvijek dio mene,“ odgovara ona iznenađujuće nježno.
Osjećam kako mi suze naviru na oči. Nikad nisam mislila da će mi njene riječi toliko značiti.
„Jesi li ti sretna sada?“ pita me iznenada.
Zastajem. Jesam li? Imam novi posao u knjižari, stan na Jarunu dijelim s cimericom Amrom iz Sarajeva, povremeno izlazim s prijateljicama na kavu na Cvjetni trg… Ali noću često razmišljam o svemu što je moglo biti drugačije.
„Ne znam,“ priznam iskreno. „Trudim se biti.“
Ljubica uzima moju ruku preko stola. „Znaš, ja sam počela ići u crkvu opet. Molim za vas oboje. Možda je to glupo, ali pomaže mi.“
Pogledam je i prvi put osjetim istinsku bliskost s njom. Možda nas je bol spojila više nego sreća ikada prije.
U tom trenutku zvoni mobitel – Ivan. Ne javljam se.
Ljubica me pogleda: „Hoćeš li mu se javiti? On te još voli.“
Osjetim kako mi srce preskoči otkucaj. „Ne znam mogu li opet prolaziti kroz sve to.“
Ona klimne glavom, razumijevanje joj je u očima.
„Samo želim da znaš da si uvijek dobrodošla ovdje,“ kaže tiho.
Odlazim kasno navečer, hodajući polako prema tramvajskoj stanici dok kiša lagano sipi po praznim ulicama Novog Zagreba. U glavi mi odzvanja njeno pitanje: „Jesi li sretna?“
Možda sreća nije ono što sam mislila da jest. Možda je to samo mir sa sobom i prošlošću.
Pitam se: Koliko nas nosi teret obiteljskih očekivanja i neizgovorenih riječi? Možemo li ikada potpuno oprostiti – drugima i sebi?