Između Dviju Ljubavi: Povratak Staroj Obitelji
“Opet sanjaš o njoj, zar ne?” Lana je stajala na pragu dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, a u očima joj je gorjela mješavina tuge i bijesa. Nisam joj mogao odgovoriti. U ruci sam držao šalicu kave, ali nisam osjećao ni toplinu ni okus – samo težinu njezinih riječi.
“Lana, nije to tako… Samo sam razmišljao o Emi. Znaš da mi nedostaje…”
“Ema ili Ana?” prekinula me, naglašavajući ime moje bivše žene kao da je psovka. “Ili možda oboje?”
Slegnuo sam ramenima. Istina je, misli su mi često lutale prema Ani i našoj kćeri Emi. Otkako sam se oženio Lanom, mlađom ženom koja je u moj život unijela uzbuđenje i novi početak, osjećao sam se kao da sam pobjegao od vlastite sjene. Ali sjena je ostala – i svakim danom bila je sve veća.
Sjećam se dana kada sam prvi put upoznao Anu. Bio je to običan proljetni dan u Sarajevu, a ona je nosila žutu haljinu i smijala se nečemu što sam rekao. Taj osmijeh bio je moj dom godinama. Zajedno smo gradili život, kupili mali stan na Grbavici, dobili Emu… Ali onda su došle svađe, umor, svakodnevica koja nas je pojela. Ja sam želio više – više uzbuđenja, više života, više svega. I onda sam upoznao Lanu.
Lana je bila poput bure – mlada, ambiciozna, puna planova. U početku sam mislio da sam pronašao ono što mi je nedostajalo. Preselio sam se u Zagreb zbog nje, ostavio sve iza sebe. Ana je plakala kad sam odlazio, Ema me grlila i pitala kad ću se vratiti. Lagao sam im – sebi najviše.
Prvih nekoliko mjeseci s Lanom bili su poput sna. Putovali smo, izlazili, smijali se. Ali onda su došli obični dani – računi, posao, umor. Lana je željela djecu, ali ja sam već imao Emu i osjećao sam se kao da varam nju svaki put kad Lana spomene bebu.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom, Lana je tiho rekla: “Dario, jesi li ti uopće ovdje sa mnom? Ili si još uvijek tamo?”
Nisam znao što da kažem. Samo sam šutio i gledao kroz prozor u kišu koja je padala po zagrebačkim krovovima. U tom trenutku zazvonio mi je mobitel – Ema. “Tata, možeš li doći na moj nastup iz baleta?” Glas joj je bio pun nade.
“Naravno, dušo,” odgovorio sam automatski, ali znao sam da će Lana biti protiv toga. Svaki moj odlazak u Sarajevo bio je izvor novih svađa.
“Opet ideš tamo? Zar ti nije dosta?” Lana je vikala dok sam pakirao torbu. “Zašto ne možeš biti ovdje sa mnom? Ja sam ti sada obitelj!”
“Ema mi je kćer! Ne mogu ju ostaviti!”
“A mene možeš?”
Nisam imao odgovor. Samo sam zatvorio vrata za sobom.
U Sarajevu me dočekala Ana na vratima stana koji smo nekad zvali domom. Pogledala me onim starim pogledom – tužnim, ali punim razumijevanja.
“Dario… Jesi li sretan?” pitala me dok smo pili kavu u kuhinji.
“Ne znam više što znači biti sretan,” priznao sam.
Ema je dotrčala iz svoje sobe i zagrlila me kao da me nije vidjela godinama. U tom zagrljaju osjetio sam sve ono što sam izgubio – miris doma, toplinu obitelji, smisao.
Nakon nastupa iz baleta, Ana me ispratila do vrata.
“Znaš… još uvijek možeš biti dio našeg života. Ne moraš birati između nas i nje. Ali moraš znati što želiš.”
Vratio sam se u Zagreb zbunjeniji nego ikad. Lana me nije dočekala kod kuće; otišla je kod prijateljice. Na stolu je ostavila poruku: “Ne mogu više ovako. Ili ćeš biti ovdje sa mnom ili idi tamo gdje ti je srce.”
Te noći nisam spavao. Razmišljao sam o svemu što sam imao i svemu što sam izgubio zbog svojih odluka. Jesam li stvarno želio novi život ili sam samo bježao od odgovornosti?
Sljedećih dana pokušavao sam razgovarati s Lanom, ali ona se povukla u sebe. Počela je kasnije dolaziti kući s posla, izbjegavala me u stanu.
Jednog dana došao mi je mail od Ane: “Ema te treba više nego ikad. Ima problema u školi i stalno pita za tebe.” Osjetio sam kako mi srce puca na pola.
Otišao sam do Lane i rekao: “Lana, ne znam mogu li ti dati ono što želiš. Moje srce je podijeljeno i bojim se da ću te povrijediti još više ako ostanem ovako izgubljen.”
Pogledala me kroz suze: “Dario, ja te volim… ali ne mogu biti zamjena za tvoju prošlost. Moraš odlučiti gdje pripadaš.”
I tako stojim danas – između dva grada, dvije žene i dvije verzije sebe. Znam da nema savršenog rješenja; što god izaberem, netko će biti povrijeđen.
Pitam se: Je li moguće ispraviti pogreške iz prošlosti ili su neke rane jednostavno preduboke? Može li čovjek imati dva doma ili na kraju uvijek mora izabrati samo jedan?