Zatvorila sam oči pred njegovim izdajama — sve dok nisam pala na ulici i shvatila tko je zaista uz mene
“Ne mogu više, Lejla. Ne mogu više glumiti da je sve u redu!” – šaptala sam kroz suze, držeći mobitel u ruci dok sam ležala na bolničkom krevetu. Lejla je s druge strane šutjela, ali osjećala sam njenu prisutnost kao topli zagrljaj. “Znaš li što je najgore?” nastavila sam, “Nije me ni nazvao. Niti jednom. Samo je poslao poruku: ‘Javi kad te otpuste.’”
Moje ime je Ivana. Imam 42 godine, dvoje djece i brak koji je odavno prestao biti dom. Svi u našem malom naselju na rubu Sarajeva znaju da je Dario uvijek bio šarmer, ali samo ja znam koliko boli može izazvati osmijeh koji nije namijenjen meni. Godinama sam zatvarala oči pred njegovim izdajama. Prvo sam mislila da umišljam – kasni s posla, miriše na parfem koji nije moj, poruke koje briše čim uđem u sobu. Onda su došle glasine. “Vidjela sam ga s onom plavušom iz apoteke,” šaptale su susjede na tržnici. “Ma pusti, svi muškarci su isti,” tješila me mama, a ja sam se smijala i pravila da ne boli.
Ali boljelo je. Svaki put kad bi me pogledao kao da sam mu teret, svaki put kad bi djeca pitala zašto tata ne dolazi na priredbe ili zašto uvijek žuri negdje kad smo svi zajedno. Govorila sam sebi da to radim zbog njih – zbog Lare i Emira, zbog njihove slike o obitelji. Nisam htjela biti ona žena koja razara dom.
Sve dok nisam pala tog hladnog prosinačkog jutra. Skliznula sam na zaleđenom pločniku ispred pekare, vrećice su mi ispale iz ruku, a bol je proparala nogu tako snažno da sam vrištala. Ljudi su se okupili oko mene, netko je zvao hitnu, a ja sam kroz suze gledala kako mi se život raspada kao te vrećice na snijegu.
U bolnici su mi rekli da je lom težak, da ću morati ostati najmanje dva tjedna. Prva tri dana Dario nije došao. Djeca su me zvala svaki dan, Lara je plakala jer nije znala tko će joj pomoći oko zadaće, Emir je šutio i gledao u pod kad sam ga pitala kako je tata. Lejla, moja najbolja prijateljica još iz srednje škole, bila je tu svaki dan – donosila mi voće, čistila mi stan, vodila djecu u školu.
Četvrtog dana Dario se pojavio. Ušao je u sobu s buketom cvijeća i pogledom koji je govorio: ‘Evo me, ispunjavam dužnost.’ Sjeo je na stolicu kraj kreveta i odmah počeo pričati o poslu, o tome kako mu je teško jer mora sve sam. “Znaš ti koliko mi je naporno sad? Sve na meni! Djeca, kuća, posao…”
Gledala sam ga i prvi put osjetila samo prazninu. Nije pitao boli li me, nije pitao trebam li nešto. Samo se žalio. Kad je otišao, Lejla je došla i sjela kraj mene.
“Zašto to trpiš?” pitala me tiho.
“Zbog djece,” odgovorila sam automatski.
“A što djeca vide? Da mama šuti i trpi? Da tata može raditi što hoće?”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu – o godinama koje sam provela pokušavajući biti savršena supruga, o svim njegovim lažima koje sam gutala bez riječi. Sjetila sam se kako me Lara jednom pitala zašto tata nikad ne grli mamu.
Kad su me otpustili iz bolnice, Lejla me odvezla kući. Dario nije bio tu – rekao je da ima ‘važan sastanak’. Djeca su me dočekala zagrljajem koji mi je slomio srce. Uvečer sam sjela s njima za stol.
“Djeco,” počela sam drhtavim glasom, “moramo razgovarati.”
Lara me gledala velikim smeđim očima punim straha.
“Nećemo se seliti?” pitala je tiho.
“Nećemo,” nasmiješila sam se kroz suze. “Ali mama više ne može biti nesretna.”
Emir je šutio, ali prišao mi je i zagrlio me oko vrata.
Kad se Dario vratio kući kasno te večeri, čekala sam ga u dnevnoj sobi.
“Moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
Prevrnuo je očima. “Opet?”
“Dosta mi je,” rekla sam mirno. “Znam za sve tvoje prevare. Znam koliko ti malo značimo. I neću više ovako.”
Prvi put ga nije bilo briga što ću reći – samo je slegnuo ramenima i otišao pod tuš.
Te noći nisam plakala. Osjetila sam olakšanje kakvo nisam godinama.
Sutradan sam nazvala odvjetnicu. Lejla mi je pomogla pronaći stan blizu škole. Djeca su bila zbunjena, ali s vremenom su shvatila da im mama više nije tužna.
Najteže mi je bilo reći roditeljima. Mama je plakala, tata šutio satima.
“Zašto si to trpjela toliko dugo?” pitala me kasnije.
“Zato što nisam znala da mogu biti hrabra,” odgovorila sam joj.
Danas živim sama s Larom i Emirom u malom stanu punom smijeha i mira. Dario viđa djecu vikendom – više ih ne pitam što rade kod njega. Naučila sam voljeti sebe onako kako nikad nisam prije.
Ponekad se pitam: Koliko nas još šuti zbog straha? Koliko nas misli da nema izbora? Možda će moja priča nekome dati snagu da progovori prije nego što padne kao ja.