Kad ljubav postane teret: Priča o meni i Sanji

“Dario, ako ovako nastaviš, nećeš dočekati četrdesetu!” riječi doktora Kovačevića odzvanjale su mi u glavi dok sam sjedio u njegovoj ordinaciji, znojnih dlanova i pogleda prikovanog za pod. Sanja je sjedila pored mene, šutjela je, ali sam osjećao kako joj ruka drhti. Nije ni ona bila bolje – oboje smo znali da smo pretjerali, ali nikad nismo imali snage priznati si to naglas.

Naša ljubavna priča počela je na najbanalniji način – u redu za ćevape kod Želje. Smijali smo se, naručili duplu porciju i zaljubili se preko noći. Hrana nas je spajala, bila nam je utjeha nakon napornih dana na poslu, nagrada za svaki mali uspjeh i izgovor za bijeg od stvarnosti. “Ajmo na pizzu?” postalo je naše tajno šifrirano pitanje kad bi dan bio pretežak. Nismo ni primijetili kako su kilogrami dolazili, kako su se naši životi sužavali na kauč, televizor i dostavu.

Moja mama, gospođa Marija, nikad nije štedjela riječi. “Dario, vidi na šta ličiš! A Sanja? Pa ona je bila tako lijepa cura! Šta ste sebi napravili?” Znala je to reći pred svima, čak i pred mojom sestrom Ivanom koja bi samo kolutala očima. Sanja bi tada šutjela, a ja bih se pravio da ne čujem. Ali svaka riječ ostavljala je trag.

Jedne večeri, nakon još jedne porcije bureka iz pekare kod Mehe, Sanja je tiho rekla: “Dario, bojim se. Ne mogu više ovako.” Pogledao sam je – oči su joj bile crvene od suza. “Ne želim da umremo mladi. Ne želim da nas Luka i Hana pamte kao roditelje koji nisu mogli potrčati za njima u parku.” Naša djeca su već primjećivala razliku – dok su njihovi prijatelji išli s roditeljima na planinarenje ili bicikliranje, mi smo uvijek imali izgovor.

Tada sam prvi put osjetio pravi strah. Ne zbog smrti, nego zbog toga što bih mogao izgubiti sve što volim zbog vlastite slabosti. Sljedećeg jutra dogovorili smo se – idemo kod doktora. I tako smo završili kod Kovačevića, slušajući njegovu dijagnozu kao smrtnu presudu.

“Morate smršaviti, oboje. Ili ćete završiti na inzulinu prije pedesete. Srce vam neće izdržati ovaj tempo. Imate dvoje male djece – razmislite o njima!”

Počeli smo polako. Prvo smo izbacili gazirane sokove – to je bio pakao za Sanju. Ja sam patio za čokoladom i kroasanima iz pekare. Prvi tjedni bili su najgori – nervoza, svađe oko gluposti, optuživanja tko je naručio pizzu preko Wolta kad nitko nije gledao. Jedne večeri sam zatekao Sanju kako plače u kuhinji s otvorenom Nutellom u ruci.

“Ne mogu više! Sve mi fali!” viknula je kroz suze.

Prigrlio sam je i rekao: “Zajedno smo u ovome. Ako padneš ti, padam i ja. Ali ako izdržimo još jedan dan… možda uspijemo.” Počeli smo kuhati zajedno – prvi put nakon dugo vremena kuća je mirisala na povrće i začine, a ne na masnoću iz dostave.

Na poslu su me kolege zezale: “Šta si to ponio? Salatu? Dario, pa ti si bio kralj ćevapa!” Smijao sam se s njima, ali me boljelo. Sanja je imala još teže – njene prijateljice iz kvarta nisu mogle shvatiti zašto više ne ide na kolače subotom. “Ma pusti ga, proći će ga to brzo,” govorile su joj.

Ali nije prošlo. Kilogrami su polako nestajali. Prvo deset, pa dvadeset… Nakon šest mjeseci zajedno smo izgubili više od 50 kila. Djeca su nas gledala s ponosom dok smo prvi put zajedno trčali oko Jaruna.

Ali nije sve bilo bajno. Moja mama je našla novu temu: “Sad ste premršavi! Dario, vidi ti te kosti! A Sanja – gdje su joj obline?” Nikad zadovoljna.

Jedne večeri Sanja me pogledala i rekla: “Znaš šta? Prvi put nakon dugo vremena osjećam se živo. Nije lako, ali vrijedilo je.”

Ponekad se pitam – jesmo li morali doći do ruba da bismo shvatili što nam je važno? Koliko nas još živi u laži da je sve u redu dok ne bude prekasno? Bi li vi imali snage promijeniti se zbog onih koje volite?