Razgovor koji mi je slomio srce: Ispod površine naše obitelji
“Ne mogu više, Ivane!” šapnula sam kroz suze, držeći se za rub kuhinjskog stola kao da će mi on dati snagu koju sam izgubila. Bilo je pola dva ujutro, a kroz prozor se čuo samo lavež nekog psa iz susjedstva. Luka je već mjesecima molio za psa, a Ivan i ja smo se stalno prepirali oko toga. On je govorio da nemamo vremena, ja sam tvrdila da će nas to zbližiti. Na kraju smo popustili – odlučili smo ga iznenaditi za osmi rođendan.
Te večeri, dok sam spremala poklon – malu plavu ogrlicu s imenom “Milo” – čula sam šaptanje iz dnevne sobe. Pomislila sam da je Luka ustao po vodu, ali kad sam prišla bliže, prepoznala sam Ivanov glas. “Ne smijemo joj reći, razumiješ? Ako Jasna sazna, sve će biti gotovo.” Zastala sam kao ukopana. Drugi glas bio je ženski, tih i drhtav. “Ali Ivane, ne mogu više lagati. Osjećam se užasno. Ona ti je žena…”
Krv mi je nestala iz lica. U tom trenutku nisam znala što me više boli – pomisao na izdaju ili činjenica da nisam imala pojma što se događa u vlastitoj kući. Stajala sam u hodniku, skrivena iza vrata, i slušala kako moj muž šapuće riječi koje nisu bile namijenjene meni.
“Samo još malo, molim te,” govorio je Ivan. “Nakon Lukinog rođendana… Sve će biti lakše. Ne želim joj slomiti srce prije toga.”
Nisam mogla disati. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan i ja na našem vjenčanju u crkvi u Travniku, Luka kad je prvi put pao s bicikla i plakao samo zato što ga tata nije vidio… Sve što smo gradili godinama sada se rušilo pred mojim očima.
Vratila sam se u kuhinju i sjela na pod. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam mogla pustiti ni glasa. Ujutro sam morala biti nasmijana zbog Luke – njegov osmijeh kad ugleda štene bio mi je važniji od svega. Ali kako ću mu gledati u oči kad znam da mu tata skriva nešto veliko?
Sljedećih dana Ivan se ponašao kao da je sve u redu. Pomagao mi je oko priprema za rođendan, šalio se s Lukom, čak mi je donosio kavu u krevet. Svaki njegov dodir bio mi je stran, hladan. U meni se miješala ljutnja i tuga, ali nisam imala hrabrosti pitati ga što se događa.
Na dan rođendana Luka je skočio iz kreveta čim je ugledao štene. “Mama! Tata! Je li ovo stvarno moj pas?” Viknuo je od sreće, grleći nas oboje istovremeno. Ivan me pogledao preko Lukinog ramena, a u njegovim očima vidjela sam nešto što nisam znala protumačiti – grižnju savjesti ili strah?
Navečer, kad su gosti otišli i Luka zaspao s Milom kraj sebe, sjela sam nasuprot Ivana za kuhinjski stol. “Ivane, moramo razgovarati.” Pogledao me kao da zna što slijedi.
“Znam… Jasna, molim te…”
“S kim si razgovarao onu noć? Tko je ona?”
Ivan je šutio dugo, predugo. Onda je tiho rekao: “To je bila Sanja.”
Sanja – moja najbolja prijateljica još iz srednje škole. Osjetila sam kako mi se želudac okreće.
“Zašto? Što se događa?”
Ivan je spustio pogled. “Nije ono što misliš. Sanja… Sanja ima problema sa zdravljem. Nije htjela nikome reći, ali ja sam slučajno saznao kad sam ju vidio u bolnici prošli mjesec. Molila me da ne govorim nikome, ni tebi. Boji se da ćeš se naljutiti jer ti nije rekla sama. Zato smo šaptali – nije htjela da Luka ili ti čujete.”
Osjetila sam olakšanje i sram istovremeno. Sumnjala sam u čovjeka kojeg volim i prijateljicu kojoj vjerujem cijeli život.
Ali onda me pogodila druga misao – zašto mi Sanja nije vjerovala? Zar smo svi toliko navikli skrivati probleme jedni od drugih? Zar smo postali stranci pod istim krovom?
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Luku kako spava s Milom uz sebe i pitala se: koliko još tajni živi među nama? Koliko puta prođemo jedni pored drugih bez riječi, noseći teret koji bi možda bio lakši da ga podijelimo?
Možda svi ponekad lažemo iz straha da ne povrijedimo one koje volimo. Ali gdje je granica između zaštite i izdaje?
Što vi mislite – jesmo li dužni uvijek reći istinu onima koje volimo ili ponekad šutnja ima svoje razloge?