Pet godina šutnje: Kad dug postane teret ljubavi
“Ne mogu vjerovati da to predlažeš, Ivane!” glas moje majke, Vesne, odjekuje kroz stan dok sjedi za kuhinjskim stolom, stisnutih šaka. “Tvoj otac i ja smo cijeli život štedjeli, a ti bi sad samo tako oprostio toliki novac?”
Ivan spušta pogled, izbjegava njezin pogled, a ja stojim između njih dvoje, osjećajući kako mi srce lupa u grlu. Zrak je gust od neizgovorenih riječi. Pet godina je prošlo otkad su njegovi roditelji, Zdenko i Jadranka, posudili od nas 80 tisuća kuna. Tada sam bila na porodiljnom s našom malom Lanom, a taj novac bio je sve što smo imali sa strane – za crne dane, za Lanu, za nas.
“Mama, nije to tako jednostavno,” pokušavam smiriti situaciju. “Zdenko i Jadranka su tada stvarno bili u problemima. Sjećaš se kako je svekrva plakala kad nam je rekla da im je krov na vikendici prokišnjavao?”
Vesna me pogleda s mješavinom tuge i ljutnje. “Sjećam se, ali sjećam se i kako ste vi tada morali odustati od putovanja na more. Kako si ti plakala jer nisi znala hoćeš li moći kupiti Lani kolica kakva si željela. A sad bi sve to zaboravila?”
Ivan uzdahne. “Mama, to je obitelj. Oni su nam roditelji. Nisu nam mogli vratiti tada, a sad… Sad im je još teže. Tata je bolestan, a mama jedva spaja kraj s krajem.”
Vesna odmahne glavom. “Uvijek isto! Tvoja obitelj uvijek na prvom mjestu, a što je s nama? Što je s tvojom ženom? S tvojim djetetom?”
Osjećam kako mi suze naviru na oči. Zdenko je prošle godine imao moždani udar. Jadranka je ostala sama s njim u vikendici u Gorskom kotaru, daleko od grada i pomoći. Svaki put kad ih posjetimo, vidim kako joj ruke drhte dok kuha kavu, kako joj oči bježe kad spomenemo novac.
Ali isto tako, svaki put kad dođem kod svojih roditelja u Zagrebu, Vesna me podsjeti na taj dug. “Nije stvar u novcu,” kaže mi tiho dok Lana spava u drugoj sobi. “Stvar je u poštovanju. U tome da znaju cijeniti što ste učinili za njih.”
Noću ne mogu spavati. Ivan leži pored mene i gleda u strop.
“Znaš,” šapne mi, “ponekad mislim da nikad nećemo biti slobodni dok taj dug visi nad nama. Kao da nas razdvaja od njih. Kao da više nismo obitelj nego bankari.”
“A što ako im oprostimo?” pitam ga tiho.
“Onda će mama biti ljuta zauvijek,” odgovori on bez razmišljanja.
Sutradan me nazove Jadranka.
“Draga moja, znam da vam dugujemo… Zdenko i ja stalno pričamo o tome. Ali ne možemo… Ne možemo sad ništa dati. Samo da znaš – ne spavam noćima zbog toga.”
Osjetim knedlu u grlu. “Svekrvo, nije novac najvažniji…”
“Ali jest!” prekine me ona kroz suze. “Vaša mama ima pravo – mi smo vas povrijedili. Ali nemam više snage ni za što…”
Nakon tog razgovora sjedim na balkonu i gledam u prazno dvorište. Lana se igra s lutkama na tepihu. U meni se bore dvije strane – kći koja želi udovoljiti svojoj majci i supruga koja želi pomoći mužu da pronađe mir.
Te večeri Ivan i ja sjedimo za stolom s mojim roditeljima.
“Oprostili bismo im dug,” kažem napokon tiho, gledajući Vesnu ravno u oči. “Ne zbog njih, nego zbog nas. Da možemo dalje živjeti bez ove sjene nad nama.”
Vesna ustane naglo, stolica zaškripi po pločicama.
“Znači tako? Dobro onda! Ali nemojte više nikad tražiti pomoć od nas kad vam bude teško!”
Tata šuti, ali vidim mu suze u očima.
Ivan me primi za ruku pod stolom.
Nakon nekoliko dana šaljemo poruku Zdenku i Jadranki: “Ne dugujete nam više ništa. Volimo vas i želimo vam mirne dane.”
Jadranka mi šalje poruku: “Ne znam kako ću ti ikad zahvaliti. Zauvijek ću biti tvoja svekrva, ali i tvoja prijateljica ako mi dopustiš.”
Ali Vesna mi više ne šalje poruke kao prije. Kad dođem kod nje na kavu, razgovor je kratak, površan.
Pitam se jesam li izgubila jednu obitelj da bih spasila drugu? Je li moguće biti dobar sin ili kći i dobar supružnik istovremeno? Ili uvijek netko mora ostati povrijeđen?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ljubav prema obitelji važnija od pravde ili obrnuto?