Kad se prošlost vrati kući: Majka, muž i ja pod istim krovom
“Ne dolazi u obzir, Amra! Ne mogu više živjeti s tvojom majkom pod istim krovom!” – glas mog supruga Darija odjeknuo je kroz stan, baš dok sam pokušavala skuhati večeru. Ruke su mi drhtale dok sam rezala luk, a suze su mi navirale na oči – ne samo zbog luka.
Moja kćerka Lana sjedi za stolom, slušajući svaku riječ, a ja osjećam kako se zidovi stana skupljaju oko mene. Majka je nazvala prije sat vremena: “Amra, srce, doktor kaže da više ne mogu sama. Znaš da nemam nikog osim tebe.”
Sjećanja naviru. Miris graha iz djetinjstva, vika u malom stanu u Sarajevu, majčina strogoća, njene riječi koje su me boljele više nego bilo kakva kazna. Otac je otišao kad sam imala devet godina, a majka je tada postala sve – i otac i sudac i egzekutor. Nikad nije bilo lako s njom. Nikad.
“Mama, zar ne možemo pomoći nani?” Lana me gleda velikim smeđim očima. Osjećam krivnju što joj ne mogu objasniti sve nijanse naše prošlosti.
Darijo uzdahne, spušta tanjur na stol: “Amra, znaš da sam uvijek bio uz tebe. Ali kad je tvoja majka bila kod nas prošli put… nisam mogao disati. Sve je moralo biti po njenom. Svađala se sa mnom zbog načina na koji vješam veš!” Pogledam ga i znam da je u pravu. Moja majka ima tu sposobnost da preuzme svaki prostor, svaku misao.
Ali ona je moja majka.
Te noći ne spavam. Slušam kišu kako udara po prozoru i vraćam se u djetinjstvo. Sjećam se dana kad sam prvi put pobjegla iz stana, samo da ne slušam njene kritike. Sjećam se kako sam se zaklela da ću jednog dana imati svoj mir. A sada, kad bi trebala biti najsretnija – imam svoju obitelj, svoj dom – prošlost mi kuca na vrata.
Sljedećeg jutra zovem sestru Mirelu u Mostar. “Ne mogu sama, Mirela. Majka želi kod mene, ali Darijo to ne može podnijeti. Ja… ni sama ne znam mogu li.”
Mirela šuti nekoliko sekundi. “Znaš kakva je ona, Amra. Kod mene nema mjesta, znaš da živimo s mužem i njegovim roditeljima. Ali… možda dom za starije?”
Osjetim kako mi srce preskoči. Dom za starije? Moja majka bi to doživjela kao izdaju stoljeća.
Navečer sjedimo za stolom – Darijo, Lana i ja. “Moramo razgovarati,” kažem tiho.
Darijo me pogleda: “Amra, volim te. Ali ako tvoja majka dođe ovdje… bojim se da ćemo se svi pogubiti. Sjećaš se prošlog puta? Tjednima nismo razgovarali normalno. Lana je plakala jer je baka vikala na nju zbog čokolade prije ručka!”
Lana šuti, gleda u tanjur.
“Mama… ja volim baku, ali… uvijek viče na mene kad crtam po stolu,” šapće.
Osjećam kako mi se srce cijepa na pola.
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s majkom. “Mama, možda bi ti bilo bolje u domu? Imaš društvo, doktora…”
“U dom? Da me ostaviš među strancima? Zar sam te tako odgojila?” – njen glas postaje oštar kao nekad kad sam bila dijete.
“Nisi me odgojila da zaboravim sebe,” kažem tiho i prekidam vezu.
Darijo me grli dok plačem na njegovom ramenu. “Zaslužuješ mir, Amra. Zaslužujemo svi mir.”
Ali osjećam krivnju koja me izjeda iznutra. Znam da će me susjedi ogovarati – “Vidi je, ostavila mater samu!” Znam da će mi rodbina zamjeriti.
Jedne večeri Lana mi donosi crtež: nas tri – ona, ja i baka – pod istim krovom. Svi se smijemo.
“Mama, možda bi baka mogla biti s nama samo vikendom?”
Pogledam Darija. On klima glavom: “Možemo probati. Ali ako bude previše… moramo misliti na nas troje.”
Tako smo dogovorili – vikendi s bakom. Prvi vikend je težak: majka kritizira sve – od ručka do načina na koji Lana pere ruke. Ali kad Lana zaspi u njenom krilu, vidim suze u majčinim očima.
“Nisam znala biti nježna kad si bila mala,” šapće mi dok gledamo Lanu kako spava.
Možda ima nade za nas.
Ali još uvijek se pitam: Jesam li sebična što biram svoj mir? Gdje je granica između dužnosti prema roditelju i prava na vlastitu sreću?
Što biste vi učinili na mom mjestu?