Između Dvoje Srca: Kad Porodična Tradicija Rani Dijete
“Zašto samo Amar dobiva poklone od dede, mama? Zar ja nisam dovoljno dobra?” riječi moje kćeri Lare, izgovorene tiho, gotovo šaptom, zarezale su mi srce kao nož. Stajala sam u hodniku, držeći vrećicu s poklonima koje je moj svekar, gospodin Stjepan, donio za mog sina Amara, a Lara je stajala pored mene, stisnutih šaka i suznih očiju. Bilo je to treće Bajramsko jutro otkako sam se udala za Adnana i preselila kod njega u Zenicu, a osjećaj nepravde samo je rastao.
Lara je iz mog prvog braka s Ivanom. Razveli smo se kad je imala četiri godine, a ja sam ubrzo upoznala Adnana. On je dobar čovjek, ali njegova porodica… Njihove tradicije su čvrste kao stijena, ali i hladne kao led prema svemu što nije „njihovo“. Amar je naše zajedničko dijete, ima pet godina i već sada osjeća da je poseban u očima dede Stjepana. Lara, s druge strane, kao da ne postoji.
“Možda je deda zaboravio,” pokušala sam umiriti Laru, ali ona me pogledala pogledom odrasle osobe koja zna istinu. “Nije zaboravio, mama. On mene nikad ne zove kad dijeli poklone. Samo Amara.” Osjetila sam kako mi se grlo steže. Znala sam da Lara nije glupa. Djeca osjećaju više nego što odrasli misle.
Te večeri, dok su djeca spavala, sjela sam s Adnanom u dnevnu sobu. “Adnane, moramo razgovarati. Ovo više ne mogu gledati. Lara pati svaki put kad tvoj otac dođe. Ne mogu joj objasniti zašto je manje vrijedna u njegovim očima.”
Adnan je uzdahnuo i slegnuo ramenima. “Znaš kakav je moj otac. On drži do krvi, Mirela. Amar mu je unuk, Lara… ona nije njegova krv. Nije to ništa lično.”
“Ali jeste lično!” povisila sam glas. “Za Laru je itekako lično! Ona osjeća da nije dio ove porodice. Zar ti to ne vidiš?”
Adnan je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije znao što da kaže. Njegova lojalnost prema ocu bila je duboko ukorijenjena.
Sljedećih dana Lara se povukla u sebe. Više nije htjela ići kod Adnanovih roditelja. Počela je izbjegavati Amara, a ja sam gledala kako se između njih stvara zid koji nisam znala kako srušiti.
Jednog dana, dok smo sjedili za stolom i jeli supu od graška koju Lara obožava, iznenada je rekla: “Mama, mogu li ja živjeti kod tate Ivana? Tamo se osjećam kao kod kuće.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam prošla – o razvodu, o borbi za skrbništvo, o tome kako sam pokušavala stvoriti novu porodicu za Laru i Amara. Jesam li pogriješila što sam ih spojila pod isti krov?
Sljedeći vikend bio je rođendan mog sina Amara. Svekar Stjepan došao je s velikim paketom – autić na daljinsko upravljanje i čokoladice. Lari nije donio ništa. Gledala sam kako Lara sjedi u kutu sobe, zureći u pod.
Nisam više mogla šutjeti. Prišla sam Stjepanu dok su svi bili zauzeti tortom.
“Gospodine Stjepane,” rekla sam tiho ali odlučno, “znam da Lara nije vaša krv, ali ona je dijete koje živi pod ovim krovom i koje voli vašeg sina kao brata. Svaki put kad dođete i ignorirate je, vi joj šaljete poruku da nije dobrodošla. Molim vas da to više ne radite.”
Pogledao me hladno. “Mirela, ja poštujem tebe i tvoju kćerku, ali tradicija je tradicija. Moj sin ima svog sina – to je ono što se broji u našoj kući.”
“A šta ako vam kažem da ta tradicija uništava našu porodicu? Da zbog nje moja kćer želi otići od mene? Da Amar počinje vjerovati da vrijedi više od svoje sestre? Je li vam to cilj?”
Stjepan je šutio nekoliko trenutaka pa samo odmahnuo rukom i otišao iz sobe.
Te večeri Adnan mi je rekao: “Moj otac neće promijeniti mišljenje. Ali ja mogu pokušati biti bolji otac Lari.” Prvi put ga nisam mrzila zbog njegove slabosti – vidjela sam da mu je teško.
Počeli smo zajedno raditi male stvari: Adnan bi vodio Laru na sladoled bez Amara, pomagao joj oko zadaće iz matematike (iako mu to nikad nije išlo), a ja sam pokušavala povezati djecu kroz zajedničke igre i izlete.
Ali rana je ostala. Lara više nikad nije gledala Stjepana istim očima.
Jednog dana, dok smo šetali kroz park u Sarajevu gdje smo otišli na izlet, Lara me pitala: “Mama, hoće li me neko ikad voljeti kao što deda voli Amara?”
Zastala sam i zagrlila je najjače što sam mogla. “Hoće, ljubavi moja. Ja te volim najviše na svijetu. I uvijek ću se boriti za tebe.”
Ali u sebi sam znala – borba protiv tradicije koja favorizira krv nije laka ni kratka.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji dovoljno jaki da zaštitimo svoju djecu od nepravde koju im nanosi vlastita porodica? Ili će rana ostati zauvijek?