Suprug moje prijateljice koji je bježao od očinstva pod svaku cijenu
“Ne mogu više, Alma. Ne mogu ga natjerati da voli naše dijete. Ne mogu ga natjerati da ostane.”
Lejla je šaptala te riječi dok su joj ruke drhtale na ručki kolica. Tramvaj je prolazio pored nas, a ona je zurila u daljinu kao da traži izlaz iz vlastitog života. Nisam znala što reći. Poznavala sam Lejlu još iz srednje škole u Sarajevu, uvijek je bila ona koja se smije najglasnije, koja vjeruje u ljubav više od svih nas. Sad je predamnom stajala slomljena žena, s podočnjacima i pogledom koji je govorio više od riječi.
“Lejla, što se dogodilo?” upitala sam tiho, bojeći se odgovora.
“Damir… On… On nikad nije želio biti otac. Mislila sam da će se promijeniti kad dođe beba. Svi su mi govorili da će ga pogled na naše dijete omekšati. Ali nije. Samo je postajao sve gori. Kao da ga svaka bebačin plač podsjeća na sve što je izgubio.”
Sjetila sam se Damira s naših zajedničkih izlazaka – uvijek šarmantan, uvijek prvi za šalu, ali i prvi koji nestane kad postane ozbiljno. Lejla ga je voljela svim srcem, a on je nju volio na svoj način – ili smo barem svi tako mislili.
“Zadnjih mjeseci… počeo je dolaziti kući sve kasnije. Prvo su to bile utakmice s ekipom, onda poslovna putovanja, pa iznenadni vikendi kod rodbine u Zagrebu. Kad bih ga pitala gdje je bio, samo bi slegnuo ramenima: ‘Trebao mi je zrak.’ A ja sam ostajala sama s malim Tarikom, gledajući kroz prozor i pitajući se gdje sam pogriješila.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Koliko puta sam čula slične priče? Koliko puta su žene oko mene šutjele i trpile, nadajući se da će se stvari popraviti?
“Jesi li razgovarala s njim?” pitala sam.
Lejla se nasmijala – onim gorkim smijehom koji više boli nego plač.
“Jesam. Bezbroj puta. Prvo sam molila, onda prijetila, pa plakala. Rekla sam mu: ‘Damire, ovo je tvoje dijete! Pogledaj ga! Zar ne vidiš koliko ti liči?’ A on bi samo okrenuo glavu ili izašao iz sobe. Jednom mi je rekao: ‘Nisam ja za ovo. Nisam ja za pelene i noćna buđenja.’ Kao da je roditeljstvo nešto što možeš vratiti u trgovinu kad ti dosadi.”
Pogledala sam Tarika – mirno je spavao, nesvjestan oluje koja bjesni oko njega.
“A tvoji? Njegovi?”
Lejla je odmahivala glavom.
“Moji misle da sam previše popustljiva. Mama stalno govori: ‘Muškarci su takvi, proći će ga.’ Ali nije ga prošlo. Njegovi… Njegova majka me krivi što sam zatrudnjela tako brzo nakon vjenčanja. Kaže da sam ga ‘vezala’ djetetom. Kao da sam ga namamila u zamku. Nitko ne vidi koliko se trudim. Nitko ne vidi koliko boli kad te osoba koju voliš odbacuje baš onda kad ti najviše treba.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Lejla, nisi sama. Znaš to, zar ne?”
Pogledala me prvi put otkad smo stale na stanicu.
“Znam… Ali osjećam se kao da jesam. Svaku noć ležim budna i slušam kako Damir diše na drugom kraju kreveta – ako uopće dođe kući. Ponekad poželim da ga nema, ali onda me uhvati panika: što ako stvarno ode? Što ako ostanem sama s Tarikom? Kako ću sama?”
Nisam imala odgovor. Samo sam je zagrlila.
“Zadnji put kad smo razgovarali… rekao mi je da razmišlja o razvodu. Da ne može više ovako. Da mu je život postao pretežak. Pitala sam ga: ‘A ja? A Tarik?’ Samo je slegnuo ramenima i izašao iz stana. Nije se vratio cijelu noć. Kad se pojavio ujutro, mirisao je na tuđi parfem. Nisam ništa pitala – nisam imala snage za još jednu svađu.”
Lejla je obrisala suze rukavom jakne.
“Znaš što je najgore? Još ga volim. Još uvijek čekam da se vrati onaj stari Damir – onaj kojeg sam upoznala na fakultetu, koji me nosio na rukama kad sam slomila nogu na skijanju, koji mi je pisao pjesme i ostavljao poruke po stanu. Ali njega više nema. Ostao mi je samo ovaj čovjek kojeg ne prepoznajem i dijete koje zaslužuje bolje nego roditelje koji ne znaju voljeti jedno drugo.”
Tramvaj je opet prošao pored nas, a Lejla je duboko udahnula.
“Alma, misliš li da sam ja kriva? Da sam trebala vidjeti znakove ranije? Da sam trebala otići prije nego što smo dobili dijete?”
Nisam znala što reći pa sam joj samo stisnula ruku.
“Nisi ti kriva, Lejla. Nitko nije spreman na ovakve stvari dok mu se ne dogode. Svi vjerujemo u bajke dok nas život ne probudi.”
Lejla se nasmiješila kroz suze.
“Možda jednog dana Tarik i ja budemo dobro. Možda naučim biti dovoljno jaka za oboje.”
Gledala sam za njom dok je odlazila niz ulicu, gurajući kolica kroz gradski promet i svakodnevnu buku Sarajeva.
Pitam se: Koliko još žena oko nas šuti i trpi zbog tuđe sebičnosti? Koliko nas vjeruje da ljubav može promijeniti ono što zapravo nikada nije bilo spremno za ljubav?