Sanjao sam o savršenoj obitelji, ali istina me razbila: Priča o Lejli i neizgovorenoj boli
“Lejla, jesi li opet zaboravila kupiti kruh?” povikao je Emir iz kuhinje, dok sam ja zurila u prazno kroz prozor dnevne sobe. Kiša je lupkala po staklu, a u meni je tutnjala oluja koju nitko nije mogao vidjeti. “Nisam zaboravila, samo… nisam stigla,” odgovorila sam tiho, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu. Djeca su se igrala u sobi, smijeh im je odjekivao kroz stan, ali meni su te zvuke prigušile misli koje su me gušile već godinama.
Oduvijek sam sanjala o velikoj obitelji. Odrasla sam u Sarajevu, u malom stanu s roditeljima i mlađom sestrom Aidom. Naša majka je često govorila: “Lejla, kad odrasteš, imat ćeš svoju djecu i bit ćeš sretnija nego što sam ja ikada bila.” Vjerovala sam joj. Kad sam upoznala Emira na fakultetu u Zagrebu, činilo se da mi se život napokon slaže. Bio je nježan, pažljiv, uvijek spreman nasmijati me kad bi mi dan bio siv.
Vjenčali smo se brzo, možda i prebrzo, ali ljubav nas je nosila. Prvo dijete, sin Tarik, došao je godinu dana kasnije. Onda još jedan sin, Dino. I treći put – opet sin, Amar. Svi su mi govorili: “Bitno je da su djeca zdrava!” I jesu bili zdravi, hvala Bogu. Ali svake noći, kad bih legla pored Emira i gledala u strop, osjećala sam prazninu koju nisam mogla objasniti ni sebi ni njemu.
Željela sam kćer. Ne zbog ružičastih haljinica ili pletenica – nego zbog osjećaja da bih kroz nju mogla popraviti sve ono što je meni nedostajalo s majkom. Da bih mogla biti nježnija, toplija, bolja. Da bih imala nekoga tko će me razumjeti kad ostarim.
Jedne večeri, dok su dječaci već spavali, Emir je sjedio za stolom i gledao televiziju. Prikazivali su neku emisiju o velikim obiteljima. Okrenula sam se prema njemu i tiho rekla: “Emire, misliš li da bismo trebali pokušati još jednom? Možda… možda bismo ovaj put imali curicu?”
Pogledao me kao da sam izgovorila najveću glupost na svijetu. “Lejla, pa imamo troje djece! Znaš li koliko ljudi nema ni jedno? Što ti fali? Zar ti nije dosta?”
Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njim. “Nije to… samo… osjećam da nešto nedostaje,” prošaptala sam.
“Nedostaje ti zahvalnosti!” odbrusio je i ustao od stola.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako kiša pada po limenom krovu i razmišljala o svemu što imam – i svemu što nemam. Sjetila sam se majke i njenih riječi. Sjetila sam se kako mi je jednom priznala da je željela još jedno dijete, ali otac nije htio ni čuti. Nikad mu to nije oprostila.
Sljedećih dana pokušavala sam biti najbolja majka na svijetu. Pekla sam kolače za dječake, vodila ih na nogometne treninge, učila s njima matematiku. Ali svaki put kad bih vidjela malu djevojčicu u parku s mamom, srce bi mi preskočilo.
Jednog popodneva nazvala me Aida iz Mostara. “Lejla, jesi dobro? Zvučiš umorno svaki put kad se čujemo.”
“Dobro sam,” slagala sam. “Samo puno obaveza oko djece i kuće.”
“Znaš da možeš sa mnom o svemu pričati?” pitala je nježno.
Tad mi je puklo nešto u prsima. Počela sam plakati kao dijete. Ispričala sam joj sve – kako se osjećam prazno, kako mi Emir ne razumije želju za kćeri, kako me grize savjest jer bi trebala biti sretna s onim što imam.
Aida je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Lejla, nisi loša majka zato što želiš više. Ali možda bi trebala razgovarati s Emirom iskreno, bez ljutnje i optužbi. Možda on ima svoje strahove koje ti ne vidiš.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Pokušavala sam pronaći pravi trenutak za razgovor s Emirom, ali uvijek bi nešto iskrslo – posao, djeca, umor.
Jedne večeri dok smo spremali djecu za spavanje, Amar me upitao: “Mama, zašto nemaš curicu kao tetka Aida?”
Zastala sam na trenutak i pogledala Emira. On je samo slegnuo ramenima i izašao iz sobe.
Te noći skupila sam hrabrost i sjela pored njega na kauč.
“Emire,” počela sam tiho, “znam da misliš da nisam zahvalna… ali nije to točno. Volim našu djecu više od svega na svijetu. Ali osjećam se kao da nisam potpuna… kao da nešto fali meni kao ženi. Znam da zvuči sebično…”
Emir je šutio dugo vremena pa rekao: “Lejla… bojiš li se da te naši sinovi neće voljeti kad odrastu? Da će otići svojim putem i zaboraviti na tebe?”
Nisam očekivala to pitanje. Pogodilo me ravno u srce jer… možda je to bio dio istine koju nisam htjela priznati ni sebi.
“Možda… možda se bojim samoće,” priznala sam kroz suze.
Emir me zagrlio prvi put nakon dugo vremena. “I ja se bojim,” šapnuo je. “Ali ne možemo živjeti u strahu od onoga što nemamo. Pogledaj ih… naši dječaci su divni. Možda nam život neće dati sve što želimo, ali možemo biti zahvalni za ono što imamo.”
Te riječi nisu izbrisale moju tugu preko noći, ali su mi dale snagu da nastavim dalje. Naučila sam voljeti svoju obitelj onakvu kakva jest – nesavršenu, ali moju.
Ponekad još uvijek sanjam o kćeri koju nikad neću imati. Ali kad pogledam Tarika, Dina i Amara kako se smiju i grle me prije spavanja, shvatim da ljubav dolazi u različitim oblicima.
I pitam se: Je li savršena obitelj ona koju zamišljamo ili ona koju naučimo voljeti unatoč svemu što nam nedostaje? Što vi mislite – jesmo li sebični kad želimo više ili je to samo ljudska priroda?