Sedam neprospavanih noći: Kako je moj muž postao stranac

“Ne mogu više, Ivana. Ne mogu više ovako živjeti!” – vikao je Dario, moj muž, dok je nervozno pakirao torbu. Bilo je tri sata ujutro, Lana je plakala u susjednoj sobi, a ja sam stajala na vratima, drhteći od umora i straha. “Dario, molim te, nemoj sad ići. Ne ostavljaj nas ovako!” – prošaptala sam, ali on me nije ni pogledao. Samo je zgrabio ključeve i nestao u noći.

Tako je počela moja sedmica bez sna. Prva noć prošla je u suzama i tišini. Lana se budila svakih sat vremena, tražeći oca, a ja sam joj lagala da je tata otišao na posao. Ujutro sam nazvala mamu. “Majko, Dario je otišao. Ne javlja se.” S druge strane čuo se dubok uzdah. “Ivana, dijete moje, muškarci ponekad puknu. Možda mu treba vremena da shvati što ima kod kuće.”

Ali nije to bilo prvi put da Dario odlazi. Prije dvije godine, kad sam izgubila posao u banci, povukao se u sebe. Počeo je kasniti kući, šutjeti za stolom, izbjegavati razgovore o novcu i budućnosti. Tada sam ga molila da mi kaže što ga muči, ali uvijek bi odgovorio: “Ništa nije, samo sam umoran.” Sada znam da umor može biti puno više od fizičkog.

Druga noć bila je gora. Lana je imala temperaturu, a ja nisam imala snage ni za što osim za brigu. Zvala sam Darija deset puta – nijednom se nije javio. Poslala sam mu poruku: “Lana je bolesna. Trebaš nam.” Odgovora nije bilo.

Treće jutro došla mi je susjeda Amra s toplim burekom. Sjela je za stol i gledala me onim pogledom koji sve zna. “Ivana, znaš li ti što se priča po zgradi? Da je Dario viđen s onom plavom iz trećeg ulaza…” Nisam joj vjerovala. Moj Dario nije takav čovjek. Ili sam samo željela vjerovati?

Četvrta noć donijela je oluju. Kiša je tukla po prozorima, Lana je opet plakala, a ja sam sjedila na podu kupaonice i gledala svoj odraz u ogledalu. Oči su mi bile crvene, lice natečeno od plača. Sjetila sam se dana kad smo se vjenčali u crkvi Svetog Ante u Sarajevu – kako me gledao s ljubavlju i obećavao da će uvijek biti uz mene.

Peta noć bila je najteža. Mama je došla prespavati kod mene jer se bojala za moje zdravlje. “Ivana, moraš jesti. Moraš spavati zbog Lane,” šaptala mi je dok mi je mazila kosu kao kad sam bila mala. Ali ja nisam mogla ni jesti ni spavati. Samo sam razmišljala gdje je Dario i zašto nas je ostavio.

Šesto jutro donijelo je iznenađenje – poruka od Darija: “Moram biti sam. Ne znam tko sam više. Oprosti.” Srce mi se slomilo na tisuću komadića. Mama je pročitala poruku i samo rekla: “Rekla sam ti, slomljen je. Muškarci ne znaju pričati o svojim osjećajima kao mi žene.” Ali meni to nije bilo dovoljno objašnjenje.

Sedma noć – nisam više brojala sate. Lana je napokon zaspala bez temperature, ali ja nisam mogla zatvoriti oči. U glavi su mi odzvanjale riječi koje nikad nismo izgovorili jedno drugome: strahovi, zamjeranja, neizrečene želje i snovi koji su nestali pod teretom svakodnevice.

Ujutro sam odlučila otići kod Darijevih roditelja u Ilidžu. Otvorila mi je njegova majka Sanja – lice joj umorno, oči crvene od brige. “Ivana, dijete moje… Dario ne izlazi iz sobe danima. Ne priča ni s kim. Samo sjedi i gleda kroz prozor.” Ušla sam tiho u njegovu sobu. Sjedio je na krevetu, neobrijan, pogleda izgubljenog negdje daleko.

“Dario…” prošaptala sam kroz suze.

Podigao je glavu i prvi put nakon sedam dana pogledao me ravno u oči.

“Ivana… Bojim se da više ne znam biti muž ni otac. Bojim se da ću vas povrijediti još više ako ostanem ovakav kakav jesam.” Glas mu je bio tih, slomljen.

Sjela sam pored njega i uhvatila ga za ruku.

“Možda ne znaš kako dalje, ali nisi sam u tome. Zajedno smo prošli rat, gubitke, siromaštvo… Zar ćemo sad odustati?”

Dugo smo šutjeli. Osjetila sam kako mu ruka drhti u mojoj.

“Ne znam mogu li opet biti onaj Dario kojeg si voljela,” rekao je tiho.

“Možda ni ja više nisam ona Ivana iz naših mladih dana,” odgovorila sam iskreno.

Te večeri vratili smo se kući zajedno – polako, nesigurno, ali zajedno.

Danas još uvijek ne znam hoće li sve biti kao prije ili će nas ova kriza zauvijek promijeniti. Ali jedno znam: ljubav nije samo sreća i osmijeh – ljubav su i suze, nesanica i borba za svaki novi dan.

Pitam vas – jeste li ikada osjetili da vam se život raspada pred očima? I što biste vi učinili da spasite ono što volite najviše na svijetu?