Ovo Nije Muškarac Kojeg Sam Oženila: Vincentova Razočaranost i Moj Pad
“Opet nisi pospremila igračke! Zar ti je toliko teško?” Vincentov glas parao je tišinu dnevne sobe dok su Aria i Jakov, naši blizanci, zbunjeno gledali iz svog kutka. U meni je nešto puklo, ali nisam imala snage odgovoriti. Samo sam skupila igračke, osjećajući kako mi srce tone dublje nego ikad prije.
Nekad smo Vincent i ja znali satima razgovarati, smijati se do suza i sanjati o budućnosti. Sjećam se dana kad smo se upoznali na Korzu u Rijeci, kako je kiša padala, a on mi je pružio jaknu. “Ne želim da se razboliš, Alexa,” rekao je tada. Danas, kad izgovori moje ime, zvuči hladno, kao da ga boli svaki slog.
Sve se promijenilo kad su došli blizanci. Prvih mjeseci bili smo iscrpljeni, ali sretni. Onda je došla njegova majka, gospođa Marija. “Aleksandra, dijete, nisi ti za ovo. Moja mama bi sve to bolje,” šaptala mi je dok sam pokušavala uspavati Ariju. Vincent je sve više slušao nju, a sve manje mene.
Jedne večeri, dok sam presvlačila Jakova, čula sam ih kako razgovaraju u kuhinji.
“Vidiš li ti kako ona ništa ne stiže? Djeca su joj uvijek u pidžami, kuća u neredu…”
“Mama, možda joj treba vremena…”
“Nema vremena! Ti si mogao bolje.”
Te riječi su me progonile danima. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno loša majka? Loša supruga?
Vincent je postajao sve hladniji. Svaku moju grešku isticao je pred djecom. “Pogledaj kako tata to radi! Mama ne zna ni pelenu promijeniti kako treba.” Aria me jednom pitala: “Mama, zašto si tužna?” Nisam znala što da joj kažem.
Moja prijateljica Ivana primijetila je promjenu na meni. “Alexa, gdje si nestala? Nema te više ni na kavi ni na porukama.” Nisam imala snage priznati joj istinu. Sramila sam se što ne mogu održati ono što sam obećala sebi i Vincentu.
Jednog dana, dok sam spremala ručak, Vincent je došao s posla ranije nego inače. Sjeo je za stol bez pozdrava.
“Opet si napravila grah? Znaš da ga ne volim. Zar ne možeš jednom poslušati što ti govorim?”
Pogledala sam ga kroz suze. “Vincente, trudim se…”
“Ne trudiš se dovoljno! Moja mama bi znala kako usrećiti muža.”
Te večeri nisam mogla zaspati. Gledala sam blizance kako spavaju i pitala se gdje sam pogriješila. Jesam li stvarno postala žena koju on više ne voli?
Sljedećih tjedana situacija je postajala sve gora. Vincent je izlazio s prijateljima, vraćao se kasno i mirisao na alkohol. Kad bih ga pitala gdje je bio, samo bi odbrusio: “Nije tvoj posao!”
Jedne subote došla je njegova majka bez najave. Unijela se u stan kao da je njezin.
“Aleksandra, pogledaj ovaj nered! Djeca su ti gladna, a ti sjediš za stolom! Sramota!”
Nisam više mogla izdržati. “Gospođo Marija, ovo je moj dom! Molim vas da poštujete to!”
Vincent je skočio: “Nećeš mi vrijeđati majku! Ako ti se ne sviđa, znaš gdje su vrata!”
Te noći sam prvi put ozbiljno razmišljala o odlasku. Ali gdje ću s dvoje male djece? Moji roditelji žive u malom selu kod Livna, nemaju mjesta za nas troje. Prijatelji su daleko ili imaju svoje probleme.
Počela sam pisati dnevnik, jedino mjesto gdje sam mogla biti iskrena:
“Draga Aleksandra,
Danas si opet izdržala dan bez suza pred djecom. To je uspjeh. Ali koliko još možeš izdržati? Gdje si nestala ona vesela djevojka s Korza? Jesi li još uvijek tu negdje ili te zauvijek progutala ova tišina?”
Jednog popodneva Aria mi je donijela crtež: nas četvero drži se za ruke ispod velikog sunca. Pogledala me i rekla: “Mama, volim kad se smiješ.” Suze su mi potekle niz lice.
Odlučila sam razgovarati s Vincentom kad djeca zaspu.
“Vincente, moramo razgovarati. Ne mogu više ovako. Osjećam se kao gost u vlastitom domu. Tvoja mama me ne poštuje, a ti… ti si postao netko koga ne prepoznajem.”
Pogledao me hladno: “Možda si ti ta koja se promijenila. Ja samo želim mir u kući. Ako to ne možeš pružiti…”
“Što onda? Otići ćeš? Ostavit ćeš djecu?”
Nije odgovorio. Samo je izašao iz sobe i zalupio vratima.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o prvim poljupcima na Trsatu, o obećanjima pod zvijezdama na Jadranu, o smijehu naših blizanaca kad su prvi put prohodali.
Gdje smo nestali? Gdje sam nestala ja?
Sutradan sam nazvala Ivanu i ispričala joj sve.
“Alexa, nisi sama. Dođi kod mene nekoliko dana. Djeca će biti dobro uz tebe samo ako si ti dobro. Moraš misliti na sebe!”
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Ivane s djecom. Vincent nije ni primijetio da nas nema do kasne večeri.
Poslala sam mu poruku: “Moram pronaći sebe prije nego što izgubim sve što volim. Ako želiš razgovarati – znaš gdje nas možeš naći.”
Sjedila sam na Ivaničinom balkonu dok su djeca spavala i gledala svjetla grada.
Jesam li pogriješila što sam otišla? Ili je ovo jedini način da spasim sebe i svoju djecu?
Možda vi znate odgovor: Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko dugo treba trpjeti prije nego što odlučimo reći – dosta?