Kad Nitko Ne Dođe Po Mene: Priča Između Oprosta i Zaborava
“Ne, ne mogu doći po njega. Neka ostane tamo još koji dan, meni je svejedno.” Glas moje sestre Ivane odzvanjao je kroz slušalicu, hladan i odlučan. Medicinska sestra, Jasmina, spustila je mobitel i pogledala me s nekom mješavinom sažaljenja i nelagode. “Dario, žao mi je… Nitko ne dolazi danas.”
Ležao sam na krevetu, još uvijek slab nakon moždanog udara, s rukom koja mi je drhtala svaki put kad bih pokušao dohvatiti čašu vode. U glavi mi je zujalo od pitanja: Kako smo došli do ovoga? Zar sam toliko pogriješio u životu da me vlastita krv može zaboraviti?
Prije samo nekoliko mjeseci, bio sam onaj koji je uvijek trčao kad netko treba pomoć. Kad je tata pao niz stepenice, ja sam ga nosio na leđima do auta. Kad je mama imala operaciju koljena, ja sam joj kuhao i mijenjao zavoje. Ivana je uvijek imala izgovore: “Imam djecu, posao, muž mi je bolestan…” Nikad nije imala vremena za nas. Ali sada, kad sam ja slab, kad mi treba samo da me netko pokupi iz bolnice i odveze kući – nema nikoga.
Jasmina mi je tiho rekla: “Možemo vas zadržati još jedan dan, ali pravila su jasna. Netko vas mora preuzeti.” Pogledao sam kroz prozor na sivu zagrebačku zimu. Snijeg se topio na prozorskoj dasci, a ja sam osjećao kako se topi i ono malo nade što mi je ostalo.
Sutradan su me probudili rano. Doručak, terapija, razgovor s psihologom. Svi su bili ljubazni, ali osjećao sam se kao teret. Čuo sam kako medicinske sestre šapuću na hodniku:
“Zamisli, ima sestru u Zagrebu, a nitko ne dolazi po njega.”
“Ma ljudi su postali sebični. Svatko gleda samo sebe.”
Nisam mogao više slušati. U glavi su mi se vrtjele slike iz djetinjstva: Ivana i ja igramo se skrivača u dvorištu naše stare kuće u Dubravi; mama nas zove na ručak; tata popravlja bicikl. Gdje je nestala ta bliskost?
Popodne je došla socijalna radnica, gospođa Marija. Sjela je kraj mog kreveta i nježno pitala:
“Dario, imate li još koga osim sestre? Prijatelje? Susjede?”
Sramio sam se reći istinu. Prijatelji su se razišli po svijetu – Njemačka, Irska… Susjedi su stari ili ih jedva poznajem. “Nemam nikoga”, promrmljao sam.
Marija je uzdahnula. “Nažalost, ovo nije rijetkost. Ljudi često misle da će obitelj uvijek biti tu, ali ponekad…” Nije dovršila rečenicu.
Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što smo prošli kao obitelj: o svađama zbog nasljedstva kad je tata umro; o Ivaninom mužu koji me nikad nije volio jer sam mu jednom rekao da prestane piti; o majci koja se povukla u svoj svijet otkad živi sama u stanu na Trešnjevci.
Ujutro sam skupio hrabrost i nazvao Ivanu.
“Ivana, molim te… Samo me pokupi iz bolnice. Ne tražim ništa više.”
S druge strane tišina. Onda hladan glas:
“Dario, znaš da nemam vremena za tvoje drame. Uvijek si bio problematičan. Snađi se kao i uvijek.”
Prekinula je.
Osjećao sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Nisam znao što boli više – bolest ili ovo odbacivanje.
Tog dana došao je jedan stariji gospodin po svog susjeda iz sobe. Gledao sam ih kako se grle i smiju. Pomislio sam: “Možda krv nije uvijek najvažnija. Možda obitelj biramo sami?”
Nakon tri dana čekanja, bolnica je morala postupiti prema protokolu. Prevezli su me sanitetskim vozilom do mog praznog stana. Vozač me pitao:
“Imate li koga da vam pomogne?”
Samo sam odmahnuo glavom.
Prva noć kod kuće bila je najteža u mom životu. Sve je bilo tiho, hladno i prazno. Nisam mogao ustati iz kreveta bez pomoći štake; nisam mogao skuhati ni čaj.
Sljedećih dana pokušavao sam zvati Ivanu još nekoliko puta – bez odgovora. Jednom mi je poslala poruku: “Prestanimo se mučiti oboje. Svako za sebe najbolje zna što mu treba.”
Počeo sam razmišljati o svemu što nas je dovelo do ovoga: o nerazriješenim sukobima, o riječima koje nikad nismo izgovorili, o oprostu koji nikad nismo dali jedno drugome.
Jednog jutra zazvonilo je na vratima. Otvorio sam koliko sam mogao – bila je to susjeda Ružica iz trećeg kata.
“Dario, vidjela sam da ti nitko ne dolazi… Donijela sam ti juhu i kruh. Ako trebaš nešto, samo reci.”
U tom trenutku zaplakao sam kao dijete.
Dani su prolazili, a Ružica mi je postala jedina podrška. Pomagala mi je oko nabavke, donosila novine i ponekad samo sjedila sa mnom u tišini.
Jedne večeri rekla mi je:
“Znaš, Dario… Nije krv uvijek ono što nas veže najjače. Nekad su to ljudi koji nas vide kad smo najranjiviji.”
Te riječi su mi ostale urezane u srcu.
Danas još uvijek ne razgovaram s Ivanom niti s majkom. Ponekad ih sanjam – sanjam da smo opet djeca i da se smijemo zajedno na livadi iza kuće.
Pitam se: Je li moguće oprostiti onima koji nas ostave kad nam najviše trebaju? I što nam ostaje kad obitelj okrene leđa – možemo li pronaći novu obitelj među onima koji nam pruže ruku kad padnemo?