Od Suza do Smijeha: Kako Sam Sa Svekrvom Prešla Put od Sukoba do Slavlja

“Opet kasniš, Ivana!” Jasnin glas odjeknuo je stubištem dok sam pokušavala skinuti blatnjave cipele na ulazu. Kiša je lijevala cijeli dan, a ja sam, noseći vrećice iz dućana, već osjećala kako mi se srce steže. “Nisam kasnila namjerno, Jasna. Tramvaj je stao kod Savskog mosta…” pokušala sam objasniti, ali ona je već okretala leđa, mrmljajući nešto o neodgovornosti.

Tako je to bilo od prvog dana. Kad sam prvi put došla kod njih na ručak, Jasna me odmjerila od glave do pete. “Ti si ta što voli vegetarijansku hranu? Kod nas se jede meso,” rekla je i nasmijala se, ali u očima joj nije bilo ni trunke šale. Moj muž, Dario, pokušavao je ublažiti napetost: “Mama, Ivana je super kuharica, vidjet ćeš!” Ali Jasna nije popuštala.

Tjedni su prolazili, a svaki naš susret bio je kao hod po žici. Dario bi često bio na poslu, a ja bih dolazila pomoći oko kuće jer je Jasnin muž, stric Ante, bio bolestan. Ipak, koliko god sam se trudila, uvijek bi pronašla zamjerku: “Ove prozore nisi dobro obrisala. Tvoja mama te nije naučila kako treba?” ili “Zašto si kupila ovu kavu? Mi pijemo samo Franck!”

Jednog dana, dok sam prala suđe u kuhinji, čula sam kako Jasna razgovara s prijateljicom na telefonu: “Ma nije ona loša cura, ali nije naša. Nema ona tu našu žicu.” Osjetila sam knedlu u grlu. Nisam znala što više mogu napraviti da me prihvati.

Sve se promijenilo kad je stric Ante završio u bolnici. Dario je bio na službenom putu u Sarajevu, a Jasna i ja ostale smo same. Prvi put sam vidjela njezine suze dok je sjedila za stolom i gledala u prazno. Prišla sam joj tiho: “Jasna, hoćete da skuham čaj?” Pogledala me kroz suze i samo kimnula glavom.

Te noći prvi put smo razgovarale kao dvije žene, a ne kao protivnice. Ispričala mi je kako je Ante bio njezina prva ljubav, kako su zajedno gradili sve iz ničega nakon rata. “Znaš, Ivana, nije lako pustiti sina… Bojim se da ću ga izgubiti,” priznala mi je drhtavim glasom.

“Nećete ga izgubiti. Ja želim biti dio vaše obitelji, ne prepreka,” odgovorila sam iskreno. Po prvi put osjetila sam da me gleda drugačije.

Sljedećih dana zajedno smo išle u bolnicu, kuhale za Antu i brinule se jedna o drugoj. Počela me pitati za savjet oko recepata, a ja sam nju učila kako napraviti povrtni rižoto. Smijale smo se kad nam je riža zagorjela jer smo previše pričale.

Kad se Ante vratio kući, Jasna je predložila da napravimo zajedničku večeru za cijelu obitelj. “Ivana će kuhati!” rekla je ponosno pred svima. Dario me pogledao iznenađeno, a ja sam osjećala kako mi srce raste.

Te večeri Jasna mi je donijela šalicu kave i tiho rekla: “Znam da nije Franck, ali tvoja kava ima bolji okus.” Smijale smo se zajedno prvi put bez zadrške.

Danas često sjedimo zajedno na balkonu i pričamo o svemu – o Dariju, o životu prije rata, o tome kako su se vremena promijenila. Ponekad se sjetim onih prvih dana i pitam se: koliko često sudimo ljudima prije nego ih stvarno upoznamo?

Možda ste i vi imali sličnu priču sa svekrvom ili punicom? Što mislite – može li iskrenost i malo strpljenja promijeniti sve?