Kad ljubav nije dovoljna: Moja borba za priznanje u obitelji Petrović
“Neću, Ivana! Neću se ženiti samo zato što si trudna!” riječi su koje su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na rubu kreveta, držeći ruke na stomaku. Vanja je stajao nasuprot mene, lice mu je bilo napeto, oči pune tvrdoglavosti. “Ali Vanja, dijete je i tvoje. Zar ne želiš da odrastamo zajedno kao obitelj?” glas mi je drhtao, ali nisam plakala. Ne još. “Nije 1995., Ivana! Ne moramo se ženiti zbog djeteta. Možemo biti roditelji i bez papira.”
U tom trenutku, vrata su se naglo otvorila. Vanjina majka, gospođa Ljiljana, ušla je bez kucanja. Pogledala me s visoka, kao da sam uljez u vlastitom životu. “Ivana, draga, Vanja je u pravu. Danas žene ne trebaju muža da bi bile majke. A ti si još mlada, imaš vremena za brak.” Osjetila sam kako mi se srce steže. Nije bilo suosjećanja u njenom glasu, samo hladna racionalnost i nešto što sam prepoznala kao prikrivenu radost što joj sin ne mora vezati život za mene.
S druge strane stana začuo se dubok glas: “Ljiljana, pusti dijete na miru!” Vanjin otac, gospodin Zoran, pojavio se na vratima dnevne sobe. Bio je čovjek stare škole, onaj koji vjeruje u čast i odgovornost. “Ako je Ivana trudna, Vanja treba biti uz nju. To je muški!”
Vanja je odmahnuo rukom: “Tata, ovo nije tvoj život! Ja odlučujem!”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Nisam znala što boli više – Vanjina ravnodušnost ili Ljiljanin prezir. Odrasla sam u malom mjestu kraj Tuzle, gdje su se takve stvari rješavale brzo: ili svadba ili sramota. Moji roditelji nisu znali ništa; bojala sam se reći im istinu.
Te noći nisam spavala. Ležala sam budna, slušajući kako Vanja tipka po mobitelu i smije se nečemu što nije imalo veze sa mnom ni s našim djetetom. Ujutro sam otišla na posao u pekaru kod trga Bana Jelačića, gdje me dočekala kolegica Sanja. “Šta ti je? Izgledaš kao da nisi oka sklopila.”
“Sanja… trudna sam. A Vanja ne želi brak.”
Sanja me zagrlila bez riječi. “Znaš šta? Nisi prva ni zadnja kojoj se to desilo. Ali moraš odlučiti šta želiš za sebe i dijete.”
Tih dana osjećala sam se kao da hodam po žici iznad provalije. Vanja je sve više izbjegavao razgovore o budućnosti. Njegova majka me ignorirala ili mi dobacivala pasivno-agresivne komentare: “Nadam se da nećeš prestati raditi čim rodiš, znaš kako su danas žene lijene…”
Jedino gospodin Zoran povremeno bi me pitao kako se osjećam, donio bi mi čaj ili krišku kolača. Jednog dana me pozvao na kavu dok su Vanja i Ljiljana bili vani.
“Ivana, znam da ti nije lako. Ali ne smiješ dozvoliti da te gaze. Ako Vanja ne želi biti uz tebe kao muž, to ne znači da ti ne možeš biti dobra majka. I ne brini – ja ću uvijek biti tu za vas dvoje.” Suze su mi po prvi put krenule niz lice.
Tjedni su prolazili, a napetost je rasla. Moji roditelji su počeli sumnjati da nešto nije u redu jer sam izbjegavala dolazak kući za vikend. Jedne subote tata me nazvao: “Ivana, jesi li dobro? Mama kaže da si blijeda na slikama koje šalješ.”
Slagala sam: “Umorna sam od posla, ništa posebno.”
Ali istina se nije mogla sakriti zauvijek. Kad mi je trbuh počeo rasti, morala sam reći roditeljima istinu. Mama je plakala satima; tata je šutio dugo, a onda rekao: “Ako te Vanja ne želi oženiti, dođi kući. Mi ćemo ti pomoći.”
Ali nisam htjela odustati od svog života u Zagrebu ni od borbe za priznanje svog djeteta.
Jedne večeri Vanja je došao kući pijan i rekao: “Znaš šta? Možda bi bilo bolje da odeš kod svojih dok rodiš. Ovdje mi je previše napeto.”
Pogledala sam ga i shvatila – nikad neće biti onaj muškarac kojeg sam zamišljala uz sebe.
Spakirala sam nekoliko stvari i otišla kod Sanje. Ona i njen muž Dario primili su me kao sestru. U njihovom malom stanu osjećala sam prvi put nakon dugo vremena mir.
Nakon nekoliko dana javio mi se gospodin Zoran: “Ivana, molim te, nemoj nestati iz naših života. Ja želim upoznati svoje unuče i biti dio njegovog odrastanja.” Osjetila sam olakšanje – barem netko iz te obitelji želi nas prihvatiti.
Kad se rodio moj sin Luka, Zoran je bio prvi koji ga je držao u naručju nakon mene. Vanja nije došao u bolnicu; Ljiljana je poslala poruku: “Čestitam na porodu.” Ništa više.
Danas Luka ima tri godine. Ja radim dva posla i studiram izvanredno na Filozofskom fakultetu. Sanja i Dario su mu drugi roditelji; Zoran ga vodi u park svake nedjelje.
Vanja živi svoj život – povremeno pošalje poruku: “Jel’ Luka dobro?” Nikad nije pitao za mene.
Ponekad se pitam jesam li pogriješila što nisam otišla kući roditeljima odmah ili što sam toliko dugo čekala da Vanja odraste uz mene.
Ali kad pogledam Luku kako se smije dok trči prema meni, znam da sam izabrala ispravno – boriti se za nas dvoje.
Možda ljubav nije dovoljna kad druga strana ne želi preuzeti odgovornost. Ali dostojanstvo i snaga majke mogu biti veći od svih papira i obećanja.
Što vi mislite – jesam li trebala više inzistirati na braku ili je bolje što sam krenula svojim putem? Koliko društvo još uvijek određuje našu vrijednost kroz brak i obitelj?