Oprostila sam ocu, ali izgubila majku: Priča o rascjepu koji ne zarasta
“Zašto si to napravila, Lejla? Kako možeš njemu oprostiti?” Majčin glas parao je tišinu dnevnog boravka, dok su joj ruke drhtale iznad stola. Pogledala sam je, oči su joj bile crvene, a lice umorno, kao da je svaka riječ koju izgovara još jedan kamen na njezinim leđima. Nisam znala što da kažem. U meni se miješala krivnja i olakšanje, ali i bijes što me tjera da biram između roditelja.
Imala sam dvanaest kad je tata otišao. Sjećam se te večeri kao da je jučer bila. Mama, Jasna, stajala je na pragu s rukama prekriženim na prsima, a tata, Dario, skupljao je stvari u crnu sportsku torbu. “Ne možeš tako otići!”, vikala je. “Imaš dijete!” Ja sam sjedila na stepenicama i grizla nokte, pokušavajući ne zaplakati. Tata me pogledao, oči su mu bile pune suza. “Lejla, volim te. Ovo nije tvoja krivnja.” Ali tada nisam vjerovala ni njemu ni njoj. Samo sam osjećala da se svijet raspada.
Nakon toga, sve se promijenilo. Mama je radila dva posla – u školi kao učiteljica i navečer čistila urede. Postala je tvrda, škrta na riječima i nježnosti. Tata se javljao rijetko, ponekad bi poslao poruku za rođendan ili Božić. U školi sam lagala da mi je tata na putu zbog posla, da će doći uskoro. Nitko nije znao istinu osim moje najbolje prijateljice Amre.
Godine su prolazile. Mama bi često znala reći: “Muškarci su svi isti. Nikad ne vjeruj nikome osim sebi.” Nisam znala mrzim li više tatu što nas je ostavio ili mamu što mi nije dopuštala da ga volim. Kad sam napunila osamnaest, otišla sam studirati u Zagreb. Tamo sam prvi put osjetila slobodu – od majčinih očekivanja, od prošlosti, od osjećaja krivnje.
Ali prošlost ne nestaje tako lako. Jednog dana, dok sam sjedila u tramvaju broj 6, stigla mi je poruka s nepoznatog broja: “Lejla, ovdje tvoj otac. Molim te, javi se ako želiš razgovarati.” Srce mi je preskočilo. Nisam znala što da radim. Tjednima sam ignorirala poruku, ali onda sam jedne večeri, nakon nekoliko čaša vina s Amrom, odlučila nazvati.
“Halo?” Njegov glas bio je dublji nego što sam ga pamtila.
“Tata?”
Nastala je tišina. Onda sam čula kako uzdiše: “Lejla… Hvala ti što si nazvala. Znam da nemam pravo tražiti ništa od tebe… ali želio bih ti objasniti.”
Sastali smo se u malom kafiću blizu Glavnog kolodvora. Dario je bio stariji, sijede kose i s borama oko očiju koje prije nisam primjećivala. Pričao mi je o svom životu nakon rastave – o dugovima koje je imao, o depresiji koja ga je slomila, o novoj ženi koju nikad nije volio kao moju mamu. Plakala sam i smijala se istovremeno. Prvi put sam ga gledala kao čovjeka, a ne samo kao oca koji me napustio.
Nakon tog susreta počeli smo se viđati povremeno. Nisam rekla mami ništa – znala sam da bi to bio kraj svega što smo gradile posljednjih godina. Ali tajna me izjedala iznutra. Kad sam napokon skupila hrabrosti i priznala joj da sam oprostila tati i da ga viđam, nastao je pakao.
“Zar ti nije bilo dovoljno što nas je ostavio? Zar si zaboravila sve suze koje sam prolila zbog njega?”, vrištala je mama dok su joj suze tekle niz lice.
“Mama, meni treba otac isto kao što mi trebaš ti! Nisam ga prestala voljeti samo zato što si ti to željela!”
“On te nikad nije volio! Da jest, ne bi otišao!”
Te riječi su me zaboljele više nego išta prije. Osjetila sam kako mi se srce cijepa na pola – između žene koja me podigla i čovjeka kojeg sam tek počela upoznavati.
Dani su prolazili u tišini i hladnoći. Mama me ignorirala tjednima. Onda bi mi poslala poruku: “Jesi li dobro? Jesi li jela?” Ali nikad više nije spomenula tatu. Na obiteljskim okupljanjima svi su šutjeli o njemu kao da nikad nije postojao.
Jedne večeri sjela sam s Amrom na klupu ispred zgrade i pitala: “Jesam li ja loša kćerka jer želim oba roditelja u svom životu? Jesam li izdala mamu?”
Amra me zagrlila: “Nisi ti kriva za njihove greške. Imaš pravo na svoj mir i svoju istinu.”
Ali mir nije dolazio lako. Tata mi je pričao o svojoj novoj obitelji u Mostaru – imam polubrata kojeg nikad nisam upoznala. Mama mi je slala slike iz djetinjstva s natpisom: “Sjećaš li se kad smo bile same protiv svijeta?” Svaki put kad bih vidjela tatu osjećala bih krivnju prema mami; svaki put kad bih bila s mamom osjećala bih tugu za izgubljenim godinama s ocem.
Na kraju sam shvatila da oprost nije kraj boli – to je tek početak novog poglavlja u kojem učim živjeti s ranama koje možda nikad neće zarasti.
Ponekad se pitam: Je li moguće voljeti oba roditelja bez da izgubiš dio sebe? Može li oprost biti most ili će uvijek biti rascjep koji nas dijeli? Što vi mislite?