Kad se mama uselila: Sve što nismo izgovorile

“Zar opet nisi pospremila za sobom?” Majčin glas odjekuje iz kuhinje, oštar kao nož. Stojim u hodniku, držeći šalicu kave, i osjećam kako mi se srce steže. Nisam joj odgovorila, samo sam duboko udahnula i nastavila gledati kroz prozor na parkiralište ispod našeg stana.

Moja mama, Jadranka, preselila se k nama prije tri mjeseca, nakon što je napunila 75 godina. Tata je umro prošle zime, a ona nije mogla ostati sama u onom velikom stanu u Osijeku. Nisam imala srca reći joj ne kad me pitala može li doći. “Samo dok se malo ne snađem,” rekla je tada, a ja sam klimnula glavom, ne sluteći koliko će to promijeniti naš život.

Moj muž, Davor, nije bio oduševljen. “Znaš da radim do kasno, a kad dođem kući, želim mir. Tvoja mama… ona je dobra žena, ali…” Nije dovršio rečenicu. Znam što je htio reći. Mama je uvijek bila snažna, glasna i puna savjeta koje nitko nije tražio. Naša djeca, Ana i Filip, isprva su bili uzbuđeni. “Baka će nam pričati priče!” vikala je Ana. Ali već nakon tjedan dana počeli su izbjegavati dnevni boravak kad bi baka sjedila tamo.

Jednog popodneva, dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao na laptopu, mama je ušla bez kucanja. “Znaš li ti da Filip nije napisao zadaću? Sjedi cijeli dan pred tim mobitelom! U moje vrijeme…” Počela sam osjećati kako mi puls raste. “Mama, molim te, pusti ga na miru. Danas je sve drugačije.” Pogledala me s nevjericom. “Sve vi mlade mame mislite da znate bolje. Zato vam djeca i jesu takva!”

Te večeri Davor je tiho rekao: “Moramo postaviti granice. Ovo više nije tvoj dom iz djetinjstva.” Ali kako postaviti granice ženi koja je sve izgubila? Kako reći majci da te guši?

S vremenom su se sitnice gomilale. Mama bi preuređivala kuhinju bez pitanja, mijenjala raspored tanjura i šalica. Svako jutro budila bi nas prije sedam jer “nije zdravo spavati dugo”. Djeca su počela jesti u svojim sobama da izbjegnu njene komentare o tome kako “današnja djeca ništa ne znaju pojesti osim pizze i čipsa”.

Jednog dana Filip je došao iz škole uplakan. “Baka mi je rekla da sam lijenčina kao tata kad sam bio mali!” Nisam znala što reći. Zagrlih ga i šutjela.

Ubrzo sam počela osjećati da više nemam svoj dom. Svaki moj pokret bio je pod povećalom. Ako bih ostavila jaknu na stolici, mama bi to komentirala pred svima. Ako bih kasnila s posla, dočekala bi me s popisom svega što nisam stigla napraviti taj dan.

Jedne večeri, dok smo Davor i ja sjedili u autu ispred zgrade, rekao mi je: “Ovo više nije život. Ili ona ide, ili ću ja poludjeti.” Pogledala sam ga i prvi put osjetila bijes prema vlastitoj majci. Kako je moguće da žena koja me odgojila sada razara moju obitelj?

Pokušala sam razgovarati s njom. “Mama, moraš malo popustiti. Djeca su osjetljiva, Davor radi puno…” Prekinula me: “Ti si uvijek bila preosjetljiva! U moje vrijeme nije bilo ovakvih problema! Vi ste svi razmaženi!”

Nakon tog razgovora povukla sam se u sebe. Počela sam izbjegavati vlastiti stan, ostajati duže na poslu ili odlaziti kod prijateljica na kavu samo da ne moram slušati njene prigovore.

Jednog dana pronašla sam Anu kako plače u svojoj sobi. “Ne volim više biti doma… Baka viče na mene jer nisam pospremila krevet.” Sjela sam kraj nje i po prvi put osjetila nemoć koju nisam znala objasniti.

Sve češće sam razmišljala o tome kako bi bilo da sam joj rekla ne kad me pitala može li doći. Osjećala sam krivnju zbog tih misli, ali nisam ih mogla otjerati.

Vrhunac je bio kad je Davor jedne večeri spakirao torbu i otišao kod svog brata na nekoliko dana. Rekao mi je: “Ne mogu više ovako. Volim te, ali ovo nije život.” Tada sam shvatila da moram nešto poduzeti.

Sutradan sam sjela s mamom za stol. “Mama, volim te i želim ti pomoći, ali ovako više ne ide. Svi smo nesretni.” Pogledala me dugo, a onda tiho rekla: “Nisam znala da vam toliko smetam… Mislila sam da pomažem.”

Dogovorile smo se da će se prijaviti za dom umirovljenika u blizini Osijeka gdje ima nekoliko prijateljica iz mladosti. Nije bilo lako – ni njoj ni meni – ali znala sam da drugačije ne možemo preživjeti.

Danas često razmišljam o svemu što nismo izgovorile jedna drugoj svih tih godina. O riječima koje bole više od šutnje i o tome koliko je teško biti između dvije vatre – biti kćer i majka istovremeno.

Ponekad se pitam: Jesam li loša kćer jer nisam mogla izdržati? Ili smo jednostavno svi žrtve vremena koje nas je promijenilo više nego što želimo priznati?